Nema ljepšeg nego kada u nedjeljno jutro na krovu automobila legnu palačinke s čokoladom, istina nije to baš najranije jutro, već je blizu 10 sati, ali stvarno dođu kao budali šamar. Izmame osmijeh i sreću kao kod malog djeteta, znam to vidio sam svoj i Đulijanov odraz na staklima Natašine Honde koja je bila uredno parkirana ispod Kaufland centra u Puli prije negoli smo krenuli prema Učki, Nataša je stajala par koraka dalje, mislim da smo joj ulijevali određenu dozu straha, palačinke su puštale kapljice čokolade, izgledale su kao da su upravo ulovljene, Nataša, potpuno te razumijem!

Kada gledam iz sadašnje perspektive imam osjećaj kako su te palačinke zapravo bile ništa drugo doli mamac za ribu, s time da sam riba bio ja, jedini problem u mojoj teoriji zavjere je bila činjenica kako sam ja odlučio uzeti te palačinke iz trgovine, ali sumnja i dalje postoji, kako smo uopće došli u blizinu tih palačinki… hmmm

Ne sjećam se točno kada smo se dogovorili za izlet na Učku, par dana ranije, nebitno, čak nije niti postojao određeni plan lokacije na koju ćemo ići, prije samog pokreta su mi tako slatko i umotano kazali kako je plan doći sa samim autom do vrha Učke, to mi je zvučalo savršeno, navodno postoji mogućnost prepreke u vidu rampe, a i onda nema puno muke i pješačenja, vrh je blizu.

Kako god, s punim trbuščićima Natašina Honda se je otisnula i povela nas na put, dan je bio prekrasan, nebo bez oblačka, lagana burica, sunce miluje svojom toplinom, ma zar može biti bolje, Nataša vozi kao da je sestra od Hamiltona, Đulijano preuzima ulogu DJ-a, a ja na zadnjem sicu dremuckam otvorenih očiju, kilometri brzo nestaju iza nas, usput ih čujem kako spominju Velu Dragu, da čuo sam ja za Velu Dragu, ali iskreno, uopće nisam obraćao pažnju na njihove riječi i eto nas na parkingu nedaleko od tunela Učka, lijepo mjesto, ovdje bura malo jače puše, zrak je čist, Nataša i Đulijano rutinski vade stvari iz auta, ja gledam prema nebu, prekrasno, stvarno prekrasno, nisam niti postavio pitanje zašto ne idemo s autom prema Učki, Nataša mi kaže moraš vidjeti Velu Dragu, ‘ajde dobro ako moram, to je odmah tu, par stotina metara.

Da, bio je to period izleta kada sam još bio pod dojmom palačinki i prekrasnog vremena koje se je protezalo dokle god se je pogled pružao, prošli smo stazom koja je uredno održavana s lijepim info pločama koje se protežu cijelim putem do Vele Drage, a koje opisuju nastanak Vele Drage i pružaju pregršt drugih korisnih informacija. Nedugo potom došli smo na prekrasan vidikovac, pogled koji sam imao ispred sebe stvarno oduzima dah i to doslovno, na par sekundi prestao sam disati, dižem fotoaparat i počinjem škljocati, ne mogu se nadiviti, hodam i fotografiram, Đulijano iskusni fotograf to radi po defaultu.

Kada sam upio prve dojmove, uviđam kako smo nakon kratkog sjedenja na klupici nastavili put prema dolje, nitko me ništa ne pita, imam osjećaj kako Nataša i Đulijano manipuliraju mojom oduševljenošću i spuštaju me sve niže i niže u Velu Dragu, na raznim stijenama vidim penjačice i penjače kako se penju po stijenama, fascinantno, molim dragog Boga da ovo dvoje ne izvade iz ruksaka užad za penjanje, dobro je, za sada ne primjećujem ništa takvog, spuštamo se i dalje, kao što sam i mogao pretpostaviti, spust je lagan, srećemo ljude koji se vraćaju prema gore, izgledaju mi umorniji od nas, pomislim, mogli su pojesti palačinke kao mi i nema frke.

Vjetar i dalje lagano puše, miriše na prirodu, čujem Natašu kako mi ukazuje na posebnosti Vele Drage i Đulijanov smijeh koji odzvanja kao zvonki zarazni bariton, još uvijek sam oduševljen i sretan, približavamo se staroj pruzi koja je sagrađena u samoj Veloj Dragi, tuneli s obje strane pruge, kao da sam došao u neki stari vestern, da, izgleda kako su to neki primijetili puno prije mene, malo ću objasniti, kada se krene prema tunelu koji vodi prema sjeverozapadu i kratke šetnjice kroz tunel dug skoro pa 500 metara ugledat ćete prizor koji potvrđuje činjenicu, da, ovdje žive kauboji i Indijanci, a mi smo imali sreću pa nismo naišli na njih, Winnetou je izgleda bio u nekoj akciji, šalu na stranu, ljepotu prirode Vele Drage su uočili i producenti novog serijala o legendarnom Winnetou.

Naravno na samoj pruzi i tunelu fotoaparati škljocaju i hvataju kadrove, penjači, pokoji šetači prolaze iznad nas, pored nas, sve u svemu veselo, nema šanse pomisliti na nešto drugo, npr. na posao, svakodnevne brige, ovdje kao da je vrijeme stalo i odlučilo  mi pokazati kako postoji svijet ljepši i moćniji od bilo koje ljudske rukotvorine, mozak se opet pretvara u onaj dječji i upija impresije kao spužva, predobro.

Zaboravio sam spomenuti, kako i tuneli imaju svoje tunele, naravno, zna to Nataša, pa nas negdje na dvije trećine tunela zaustavlja i ukazuje na mali tunelčić koji vodi tamo negdje, do stare željezničarske napuštene kućice, tu smo odlučili predahnuti, popiti pivo, bilo je dobro skoro pa kao palačinke, podijeliti impresije i krenuti dalje, kroz mali tunel gdje moraš držati pognutu glavu, a onda opet kroz veliki tunel, nisam niti sumnjao kako to neće biti kraj šetnje prije uspona.

Odlazimo prema drugom tunelu ali eto Nataša skreće na desno, neposredno prije samog skretanja na desno od tračnica netko je ostavio gomilu krumpira i luka, počeo je rasti, nemamo odgovor na to zatečeno stanje, valjda tako mora biti, nastavljamo dalje, ukazuje se prekrasna perspektiva Vele Drage iz nekog drugog kuta, gledamo prema osunčanoj strani iz ugodne i prohladne šumice, nemam pojma o čemu smo pričali, dobio sam previše informacija u tako kratkom vremenskom razdoblju, ljudski glasovi su bitni samo kada su stvarno bitni, sve ostalo je priroda…

Došao je i taj trenutak, krećemo nazad, malo mi je žao, dolazimo ispred dijela gdje smo se spustili ali gle čuda, mi idemo drugim putem, Nataša, Nataša, pomislim, pa zar nije lakše ovuda, pogleda me ona, pogleda me Đulijano, pa kao da kažu, nismo mi ovdje kako bi nam bilo lako, ne znam tko je luđi, oni ili ja, ali po onoj narodnoj, kud svi tud i mali Mujo, naravno znam kako ste shvatili, mali Mujo sam ja…

Nema veze, umjesto uspona, primjećujem kako se spuštamo još niže, a tek nakon toga počinje uspon, netko bi pomislio da govorim o Mount Everestu, vjerovali ili ne, ali ovo je bio moj Mount Everest, da prelazio sam u životu i veće uspone, ali to je bilo prije dvadesetak godina, bio sam lakši za isto toliko kilograma i naravno mlađi za isto toliko godina, ali situacija ne pita i slijedim svoje Šerpe, vidim iskustvo u njima i nastavljam s usponom ali se veselim svakoj klupici koja pruža kratki predah, negdje na trećini uspona su mi se počele priviđati klupice, naravno, moje Šerpe to ignoriraju, kao da znaju koliko mogu i tvrde mi kako je sve u glavi, dragi moji Nataša i Đulijano, poštovane moje Šerpe, možda kod vas i je sve u glavi, ali moja je u ovim kritičnim i sudbonosnim trenucima ostala prazna, nema kisika, nema ničega, srce mi je u grlu, noge se kreću ali ja im definitivno ne izdajem te zapovjedi.
Mislim da Vela Draga uzima dušu svima onima koji su se otuđili od prirode, a ono što mene još uvijek čudi je činjenica kako unatoč svoj patnji koju prolazim još uvijek primjećujem ljepotu prirode i uporno škljocam s fotoaparatom.

Prošli smo nešto više od pola uspona, u glavi vrtim film, dolazi mi da kriknem, “Nataša, Đulijano, ostavite me, spasite sebe, ja više ne mogu”, hvala Bogu, moje Šerpe su stale, sjedam kraj njih, više niti ne gledam gdje su klupice, iz ruksaka vadim vodu, pijem, ne pretjerano, Nataša mi kaže da prolijem ostatak jer ona ima vode u autu, a i pive, a meni će ta jedna prolivena litra kao znatno olakšati uspon, hrabre me s hranom koja me čeka na vrhu, Đulijanovo lice veselo reagira na spomen hrane, a ja imam osjećaj kako me niti milijun eura ne bi stimuliralo, pa tek mi se srce spustilo iz grla na svoje mjesto, a oni gordo kroče naprijed, ugledao sam vrh i kročio na njega, sunce prži, vjetar puše, kada bi barem imao zastavu koju bi zabio na početak puta…

Naravno tu nije bio kraj puta, obećana hrana i prijateljski osmjesi su bili ukusniji od milijun eura, nakon toga smo sjeli u auto i krenuli, ja sam mislio kako idemo doma, ma jok, krenuli smo prema Maloj Učki, Honda ganja zavoj za zavojem, stigli smo, što kazati, takvo bogatstvo boja odumirućeg lišća napravilo je bajku, čuju se zvona ovaca negdje tamo, sunce polako zalazi, a Nataša traži Babin Grob, nemam pojma tko je ta baba, ali definitivno je izabrala nama daleko i Bogu blisko mjesto za vječni pokoj.
Mrak nas je uhvatio, Nataše nema, nestala je iz vidnog polja, Đulijano kreće za njom hitrim korakom, ja laganini za njim, kad evo ti njih, nije uspjela naći Babin Grob, mrak ju je preduhitrio, bila je jako blizu, probao sam ih uplašiti oponašajući ljutitog psa ali Šerpe se ne plaše tako lako, samo kažu bio si uvjerljiv, idemo natrag prema autu, usput srećemo ovce, malog hrvatskog ovčara i pastira, Nataša ga pita za Babin Grob, ustanovili su kako je bila jako blizu Babinog Groba, nema veze drugi put ćemo krenuti ranije…

Zašto ovo pišem, razlog je samo jedan, bilo mi je lijepo!