VIA DINARICA – UVOD

Nema te osobe na svijetu koja ne žudi biti slobodna. Svaki čovjek ima svoje snove i želje, i vjeruje da u budućnosti može ostvariti bolji i ispunjeniji život. Nažalost, većina nas u ovom modernom robovlasničkom svijetu teško da može očekivati da će im jednoga dana njihovi snovi, izazvani ničim osim sudbinom, pokucati na vrata.

I ja sam jedan od sanjara. Shvatio sam da vrijeme mogu koristiti, ali ga ne mogu posjedovati. Život i vrijeme nezaustavljivo napreduju, i zato sam čvrsto naumio ostvariti svoj najveći san. Dubokog sam uvjerenja da je ključ sreće u iskustvima, ne u materijalnim stvarima. Stoga sam odlučio staviti planinarski ruksak na leđa, provesti neko vrijeme u planinama i osjetiti potpunu slobodu.
Moja ljubav prema planini rodila se dok sam još bio dijete.

Dok su ostali školarci praznike čekali isključivo zbog ljeta koje će provesti na moru, ja sam praznike provodio u svom rodnom gradu Konjicu u Bosni i Hercegovini. Cijelo sam ljeto, umjesto morem, bio okružen planinskim masivima. Iz dvorišta kuće moje bake svako sam ljeto promatrao vrhove Prenja koji su i za vrućih lipanjskih dana znali biti pod bijelim pokrivačem. Već tada sam znao da ću jednoga dana uživati na njegovim prekrasnim vrhovima. „Bosanskohercegovačka Himalaja“ bila je moj prvi poziv u svijet planinarenja.

Prošle su godine dok svoje dječje želje nisam napokon ostvario i otišao na prvo samostalno planinarenje na planinu Osoršćicu na otoku Lošinju, s prijateljem Miroslavom Dimitrievskim. Taj fantastičan osjećaj kad smo stali na vrh Televrina visok 588 metara, uživajući u prekrasnom pogledu koji se pruža gotovo preko cijelog sjevernog Jadrana ostat će u meni zauvijek. U tom sam trenutku znao da će veza između mene i planine biti neraskidiva. Moj je život dobio smisao.

Svaki slobodan vikend značio je odlazak u prirodu, a upisao sam i opću planinarsku školu u PD Glas Istre u Puli. Išao sam korak po korak, od lakših pa sve do zahtjevnijih uspona, od Julijskih i Kamniških Alpa u Sloveniji preko spektakularnih talijanskih Dolomita koje nikoga ne ostave ravnodušnim do nezaboravnog prvog uspona iznad 4000 metara, na talijanski Gran Paradiso. Svaki novi izlet nudio je nešto novo. Od prekrasnih vidikovaca, atraktivnih uspona, bivakiranja u skloništima, sve do prekrasnih ljudi i njihovih običaja. Međutim, takvi vikendi brzo prolete i u tren oka se vratimo u životnu rutinu. Premda sam bio ispunjen, nešto mi je nedostajalo.

U meni je bujala želja za višetjednim trekingom, za dužim putovanjem od mjesta A do mjesta B. Takvo putovanje obično podrazumijeva prolaženje nepreglednim prostranstvima prirode kojima se ne može pristupiti nikakvim prijevoznim sredstvom. Odgledavši mnoge dokumentarne i igrane avanturističke filmove temeljene na stvarnim događajima, moja odluka da napustim sve i zaputim se u divljinu bila je konačna.

Zbog ograničenog budžeta nisam si mogao priuštiti jednu Patagoniju pa sam se usredotočio na zemlje regije. Via Dinarica nudila je apsolutno sve što sam trebao.
Dinaridi su Meka koja tek treba biti otkrivena. Raznolike planine i netaknuta priroda privlače već na prvi pogled. Velika planinarska staza koja se proteže od Slovenije do Albanije duga je 1200 kilometara, a za obilazak su u prosjeku potrebna dva mjeseca. Put je trasiran u obliku koridora koji se sastoji od tri osnovne linije. Plava linija prati jadransku obalu, zelena linija obuhvaća zeleni pojas unutrašnjih Dinarida, a ona najatraktivnija, bijela, obuvaća sve najviše planine i njihove vrhove.

Budući da sam već imao priliku planinariti na području navedenih ruta i otprilike znao što me na tom putu čeka, dvojbi više nije bilo – bijela staza. Jedini je upitnik bio – kako? Kako ostvariti taj cilj s obzirom da se nikad prije nisam upuštao u višetjedne trekinge? Uz prekrasnu prirodu, motiv više bila je činjenica da prilično dobro poznajem mentalitet ljudi u regijama kroz koje staza prolazi. Štoviše, još nitko iz regije nije stazu prešao u cijelosti. Bio je to fantastičan motiv, ali i ozbiljno upozorenje.

Trebali su proći dani dok najboljim prijateljima i obitelji nisam povjerio svoj naum. Očekivao sam da će moja ideja o prelasku te staze kod drugih izazvati čuđenje, da će me smatrati luđakom, pa sam se začudio kad su reakcije bile pozitivne. Za datum polaska izabrao sam 15. lipnja, 2018., iz smjera Albanije prema sjeveru. Imao sam tri mjeseca za pripremiti se i riješiti papirologiju na poslu kako bih dobio neplaćeni dopust.

Za pomoć sam se obratio Alanu Čaplaru, predsjedniku udruge Via Dinarica na području Hrvatske i autoru mnogih planinskih priručnika, od kojih valja izdvojiti „Planinarski udžbenik“ s kojim se susreću svi školarci u planinarskim školama. Osim njegovog pisma kojim sam opravdao svoje dvomjesečno odsustvo s posla, bio mi je od velike pomoći i po pitanju same staze. Ostalo je dovoljno vremena za intenzivne fizičke i logističke pripreme. Međutim, nisam ni slutio da na drugom kraju Hrvatske, točnije u Sinju, iste planove kuje još jedan planinar, Ante Romac.

Zahvaljujući medijima stupili smo u kontakt. Taj je telefonski razgovor u potpunosti izmijenio moje planove. Način razmišljanja tridesetogodišnjeg Ante bio je preslika mom. Iako smo već se pomirili s tim da krećemo sami na putovanje života, nakon tog razgovora došlo je do promjene. Imao sam suputnika, što je bio izvrstan osjećaj. U prilog mi nije išao njegov datum polaska, čak mjesec i pol dana ranije od mog. Namjeravao se kretati iz Slovenije prema jugu, želeći izbjeći ljetne vrućine s kojima bih se ja borio da sam krenuo u lipnju. Osim toga, zbog nižih planina u Sloveniji i Hrvatskoj, snijeg je već u tom periodu kopnio te je samim tim kretanje bilo moguće bez zimske opreme.

Zbog neplaniranog ranijeg polaska, ostalo je samo petnaestak dana za završne pripreme, nabavu adekvatne opreme te papirologije vezane za posao. Nakon velikog broja mailova koje sam poslao raznim trgovinama planinarskom opremom, od nekolicine sam dobio pozitivan odgovor. Nisam tražio novčanu pomoć, ali oprema bi mi puno pomogla. B.I.M. Sport i Regatta ponudili su mi mnogo više nego što sam tražio, ali uzeo sam samo ono što nisam imao, a za što sam smatrao da bi mi jako pomoglo.

Za ozbiljnije fizičke pripreme vremena više nije bilo. Smatrao sam da su sve te godine provedene u planini, česti usponi i iskustvo koje sam pritom stekao bili dobar uvod u avanturu koja slijedi. Otići u planine i raditi kondicijske pripreme u tom bi trenutku bio dvosjekli mač. Važno je dobro odmoriti jer slijede veliki fizički napori.
Tjedan dana prije polaska Ante je organizirao izlet svog planinarskog društva Kočara iz Sinja, čiji je i predsjednik.

Izlet na Risnjak bio je prilika za službeno upoznavanje. Sa svojom desnom rukom, najboljim prijateljem Mirom iz Pule, došao sam u Mali dom Platak. Već je pala noć i bilo je prohladno, ali pred domom nas je dočekalo veselo drušvo Sinjana. Prvi je dojam najvažniji, a Ante i društvo ostavili su i više nego odličan. Upravo je to druženje, opuštenost i pozitivna atmosfera preslika onog što će se događati na Via Dinarici.

Ante i ja detaljno smo pregledavali karte i planirali noćenja prvih desetak dana. Bio sam sretan, u meni je rasla pozitivna nervoza. Sve se činilo nestvarnim. Nismo mogli obećati ni sebi, a ni drugima, da ćemo stići do kraja, ali u nama je tinjala vatrica optimizma. Cijelo društvo iz Sinja krasilo je zajedništvo i vedar duh. Te sam večeri postao bogatiji za nekoliko novih prijatelja.
Sljedeći sam dan proveo na Ćićariji. Hodao sam po laganom terenu, s noge na nogu, bez velike potrošnje energije. Cilj je bio relaksirati se i razgaziti nove gojzerice.

Zbog ograničenosti vremenom, bez puno razmišljanja, izabrao sam najbolje iz ponude u pulskoj Alpini, model „Lhotse“. U tom sam razdoblju bio u kontaktu s Nikolom Horvatom koji je prehodao Stazu pacifičkih vrhova koja se pruža od Meksika do Kanade u dužini od preko 4000 kilometara. On se držao teorije da je na duge staze bolje nositi treking tenisice nego gojzerice jer su lakše i brže se suše. No, moj izbor su bile gojzerice. Iz iskustva sam znao da me na stazi čeka težak i nepristupačan teren.

Neke su dionice slabo održavane i loše markirane, zbog čega je moj odabir bio jasan. Što se više primicao dan polaska, to sam unosio više kalorija, vjerujući da ću zbog velikih napora izgubiti na kilaži. S vremenom se pokazalo da je to bila zabluda.

Dva dana prije starta, Ante je došao u Pulu da dogovorimo posljednje detalje. Pošto smo dvojica, bit će lakše raspodijeliti teret. Jedan će nositi šator, drugi hranu. Da smo hodali sami, taj si luksuz ne bi mogli priuštiti. S obzirom na količinu opreme, svaki gram manje znači puno. Moja Transalp torba od 60 litara bila je dupkom puna, a još je trebalo dodati vodu i hranu. Cijela priča nije prošla neopaženo ni kod lokalnih medija. Odradili smo zajednički intervju s novinarom koji mi je u tom trenutku izgledao potpuno nezainteresiran za priču.

Noć prije polaska spavanje je bilo nemoguća misija. Ležao sam u mraku i usredotočio se na zamišljenu točku na stropu. U mojoj se glavi vodio monolog, s milijun pitanja na koje nisam znao odgovor. No, već idućeg jutra, bio sam spreman te odgovore potražiti. U meni je vladala čvrsta odlučnost da neću pokleknuti, da imam svoj cilj, koji želim ispuniti. San me na kraju ipak prevario, ali na kratko. Probudio sam se u tri ujutro, trećeg svibnja.

SLOVENIJA

Postojnska jama – Snežnik

Alarm je prekinuo ionako kratku noć. Desetak minuta nismo progovorili ni riječ. Činilo mi se kao da nismo ni svjesni u što smo se upustili. Svaki u svom filmu, u nastavku unutrašnjih monologa. Dohvatio sam ruksak, ali sam ga jedva podignuo. Pogledao sam u Antu, a on se, podižući svoj, glasno nasmijao: „Tko će ovo nositi?“

Uskoro je stigao Lazar, prijatelj koji nas je trebao prebaciti do Postojne, točnije, Predjamskog grada kojeg smo odredili za start. Putem za Sloveniju neprekidno nas je pratila jaka kiša. Nadali smo se da će barem malo oslabjeti. Nakon dvosatne vožnje stigli smo na cilj, pred 800 godina star Predjamski dvorac. Upisan u Guinessovu knjigu rekorda, to je najveći špiljski dvorac na svijetu. Bajkovit, izgrađen u okomitoj stijeni, ostavlja bez daha. Iza njegovih se zidina kriju podzemni labirinti. Mjesto koje čuva legende bilo je idealno za početak naše priče.

Bez previše zadržavanja opraštamo se od prijatelja koji su nas dovezli, Mire i Lazara. Kiša je i dalje padala, ali želja da oslabi nam se ostvarila. Ispod stoljetnog hrasta, pripremamo se za polazak. Vadim svoju Go Pro Hero 5 kameru i radim prve fotografije. U međuvremenu Ante namješta Garminov sat. Odlučili smo da ćemo snimiti trag našeg puta. Iako je na službenim stranicama Via Dinarice postojao trag, staza još nije bila u potpunosti definirana. Ante je imao kišobran, dok sam ja navukao kabanicu vjerujući da kišobran u planini ne pomaže. Znajući da ću se ispod kabanice više znojiti, ipak sam se odlučio za nju.

Nešto malo iza šest sati napravili smo prve korake. Kiša je opet pojačala, no sreća koja me obuzela bila je golema. Hodajući lokalnom asfaltiranom cestom kroz glavu su mi prolazile riječi: „Budalo jedna, krenuo si!“ Sivi oblaci parali su nebo iznad nas, ali u našim je očima sve izgledalo vedro.

Izlazeći iz sela oko nas su se vrlo brzo pojavile ledine. Na jednoj od njih pasli su konji. Taj prizor bio je najljepše što se moglo vidjeti prvog dana. Desetak kilometara dugu dionicu od Predjame do Postojne prošli smo za dva sata. Pred sam ulazak u grad, nalazi se i ulaz u Postojnsku jamu. Doduše, prednost bih ipak dao Škocjanskoj jami, 20-ak kilometara južnije. Za dvostruko nižu cijenu ulaza, isplati se vidjeti najveći podzemni kanjon u Europi.

Za nas su to ipak bile samo usputne stanice. Obilazak navedenih jama značio bi i gubitak jednoga dana te udarac na naš dnevni budžet. Prvu veću pauzu smo odlučili napraviti u samom gradu. Postojna je gradić s 10-ak tisuća stanovnika, 50-ak kilometara jugozapadno od glavnog grada Slovenije, Ljubljane. U pekari Ante naručuje burek sa sirom. Tu kreću naša prepucavanja. Naime, za narod iz Hercegovine, burek je samo s mesom, sve ostalo su pite. No u Sinjskoj krajini ne misle tako. Naša tvrdoglavost i patriotizam ne daju nam da popustimo jedan drugome.

Prepucavanja i dokazivanja nastavila su se i u lokalu gdje smo odlučili odmoriti. Promatrajući kartu i smjer koji smo odredili, složili smo se da bi slovensko-hrvatsku granicu prešli preko stare planinarske rute od slovenskog Snežnika do hrvatskog Snježnika. No Via Dinarica je zamišljena tako da se prelazi preko službenih graničnih prijelaza. Razlog tome je više nego jasan, da se izbjegnu mogući pogranični incidenti.

To je značilo da bi, umjesto s vrha Snežnika na jug, morali krenuti prema sjeveroistoku sve do graničnog prijelaza Prezid. Zbog činjenice da bi se morali maknuti iz prirode i hodati državnom cestom, ideja o prelasku granice kroz šumu postajala je sve izvjesnija. Kad se u sve to uračuna i dodatna kilometraža koju nam donosi ta ruta prema Prezidu, izbor je bio jasan. Za prelazak smo odlučili tražiti dopuštenje od policije. Kako je Postojna prvi i posljedni grad na putu do Hrvatske, uputili smo se u lokalnu policijsku postaju.

S policajcem koji nas je primio imali smo u početku velikih problema u komunikaciji. Budući da se skoro ništa nismo razumjeli, prešli smo čak i na mimiku. Trud se naposljetku isplatio. Rekao nam je da ga još nitko nije pitao za taj način prelaska granice. Bio je veoma ljubazan, ali nije nam ostavljao previše prostora za optimizam. Kako ta odluka nije bila u njegovim mogućnostima, telefonskim je putem pokušati dobiti pozitivan odgovor.

Uzeo nam je dokumente i zatražio da se strpimo nekoliko minuta. Tih se nekoliko minuta pretvorilo u više od pola sata. Naposljetku smo dobili jedini mogući odgovor. Prelazak granice dopušten je samo na službenim prijelazima. Nije nam preostalo ništa drugo osim da mu zahvalimo i odemo.

Izgubivši dosta vremena, odmah smo nastavili hodati. Iz grada smo izašli preko nadvožnjaka ispod kojeg je prolazio autoput. S druge strane nas je dočekao makadam. Polako zalazimo u šumu. Putem i dalje razmišljamo o planu da pređemo granicu gdje smo i planirali. Kiša koja je prestala padati dok smo bili u gradu, sad je ponovno počela. Kako je makadamski put imao blagi uspon, tako sam morao ulagati veće napore. To je dovelo do znojenja koje je zbog slabe cirkulacije zraka ispod kabanice bilo izraženo. Gledao sam Antu s kišobranom i zaključio da je kabanica potpuni promašaj.

Makadamski je put vodio do 30 kilometara udaljene gostionice i prenoćišta Mašun. Unutar te kilometraže nije postojao nijedan drugi smještaj. Ukoliko ne stignemo do tamo, noć ćemo provesti u šatoru. Zbog lošeg vremena ta nam ideja nije bila privlačna. Nismo puno vremena trošili na razgovor već smo krenuli prema prenoćištu. Međutim, pljusak nas je u nekoliko navrata natjerao da se sakrijemo ispod borova. Već smo prvi dan na vlastitoj koži osjetili hladnoću i pothlađenost. Znajući da znojni ne možemo stajati na kiši nastavili smo dalje.

Na naše iznenađenje, naišli smo na zapušteni lovački dom oko kojeg se vrzmalo nekoliko mačaka. Na terasi smo se sakrili od neumornog pljuska. Hladnoća koja nam je ušla u kosti i kasni popodnevni sati natjerali su nas da ozbiljno razmislimo o podizanju šatora na terasi pod nadstrešnicom. Međutim, dom je izgledao kao uvod u horor film.

Čim se vrijeme stabiliziralo krenuli smo dalje. Okruženi borovom šumom, polako smo smanjivali kilometražu do Mašuna. Na neatraktivnom putu jedina zanimacija su bila račvanja s drugim makadamskim putevima. Monotoniju je nakratko prekinuo vozač terenca. Stao je i pitao nas gdje smo se uputili. Na Antin odgovor da idemo do Albanije, čovjek nas je zbunjeno pogledao, zatvorio prozor i odvezao se dalje.

Na sat vremena od cilja nalazi se Blatnička dolina i kuća s izvorom pitke vode. Premda nismo oskudijevali vodom, nismo mogli odoljeti prvom izvoru na putu. Tmurni dan je u popodnevnim satima ipak donio i sunčeve zrake koje su se probijale groz guste grane borova. Na trenutak smo uhvatili i signal na mobitelu. Dobivam poruku u kojoj saznajem da je onaj novinar, koji mi je bio izgledao nezainteresirano, našu priču stavio na naslovnu stranicu novina. Osjetio sam zadovoljstvo i motiv više da nastavim.

Kako smo već bili sigurni da tu večer ipak spavamo u krevetu, a ne u šatoru, naše raspoloženje se popravilo. Prije samog prenoćišta na jednoj ledini stoje ostaci slikovitog dvorca Schomburg. Zaustavili smo i sat ispred vrata gostionice. Pokazivao je čak 42 kilometra. Većina planinara na duge staze predlaže da se takve avanture započinje s manjom kilometražom, no mi smo imali potrebu taj dan dokazati sebi da možemo.

Prenoćište je bilo privatno pa je i cijena bila viša od očekivanog. Cjenjkanjem smo je uspjeli spustiti s 25 na 20 eura po osobi. Svjesni da je planinarenje po Sloveniji mnogo skuplje od planinarenja po ostalim zemljama kroz koje ćemo proći, te da ćemo je napustiti u roku od tri dana, nismo previše žalili za skupim krevetom. Soba je izgledala odlično, a topli tuš je puno značio nakon gotovo cjelodnevnog hodanja po kiši.

Idućeg smo se jutra namjeravali popeti na 1796 m visok Snežnik. Unutar cijene noćenja dobili smo i doručak. Osim nas, u gostionici su bili i mali izviđači. U Sloveniji je potpuno normalno da cijela obitelj planinari. Koliko vole svoje prekrasne planine, dokaz je i grb na njihovoj zastavi, na kojemu se nalazi Triglav. Ponosni na svoj najviši vrh kažu da nisi Slovenac ako se nisi barem jednom popeo na njega. Stoga i ne čudi broj mališana koji su zauzeli gotovo sve stolove u gostionici.

Iz ugodnog i toplog prostora, ubrzo izlazimo na hladnoću. Izrazito gusta magla svela je vidljvost na 20-ak metara. Staza je dijelom opet bila makadamski put, a dijelom planinarska staza. Kretali smo se kroz bukovu šumu, koja je pod maglom izgledala mistično. Budući da je prvi dan bio maratonski, odlučili smo da ovaj bude lakši. Primarni cilj je bio planinarski dom pod Snežnikom. Vremenska prognoza za popodnevne sate nije obećavala pa smo, s obzirom na sve, bili zadovoljni i manjom kilometražom tog dana.

Nakon dva sata stižemo do drvene planinarske kuće ispred koje se nalazi stol s klupama. Tu uzimamo predah pije strmog uspona na vrh. Na kući je bio znak na kojem je pisalo „Škrli, 1125 metara“. Grickamo malo suhog voća koje je idealan međuobrok u planini. S kratkom pauzom završava i položeniji dio puta. Dalje nastavljamo strmo, gdje u kratkom vremenu puno dobivamo na visini. Nevrijeme koje je poharalo ovo područje prije nekoliko dana ostavilo je traga. S porastom visine bilo je i sve više srušenih stabala. Izbjegavajući stabla, dolazimo i do prvih snježišta. Zbog svega navedenog, izgubili smo trag markacije. Vidljivost je i dalje slaba pa se orijentiramo preko GPS-a.

Na mobitelu sam koristio aplikaciju MAPS.ME. S obzirom na veliki broj tragova staza i činjenice da radi preko lokacije, bila je i više nego praktična. Samo dva i pol kilometra od vrha, ostaje nam čak četiristo metara uspona. Nisam ljubitelj gamaša, ali bili su nužni, pa ih navlačimo. Snijeg je mekan, bljuzga. Uspon prema Malom Snežniku postao je vrlo zahtjevan. Upadanje do koljena u snijeg i izbjegavanje srušenih stabala uzimali su ogromnu količinu energije.

Baš tamo gdje nikog ne očekujete, u susret nam dolazi jedan Talijan, prva osoba koju smo sreli na stazi. Stekao sam dojam da ne zna gdje ide, a tek ga je čekao najteži dio. Nisam mu htio biti u koži. Izašli smo na greben gdje je puhao i snažan vjetar. Put do planinarske kuće ispod vrha vodi grebenom, koji je pod klekovinom. Manje je snijega, no određeni su dijelovi pod ledenim brijegovima punim pukotina. Teren koji poziva na oprez. Samu kuću smo ugledali tek kad smo joj prišli na 20-ak metara. Znali smo da je otvorena, premda je izvana izgledala kao da u njoj nema nikoga. Čim smo ušli, osjetili smo miris jote, popularnog jela u slovenskim planinarskim domovima. Glavni sastojci su grah, kiseli kupus i krumpir, u prijevodu – zimska maneštra. Nepci su odmah proradili. U kući nas je dočekao domar naših godina. Tog smo dana bili jedini gosti, što ne čudi s obzirom na vremenske uvjete. Ugodna toplina doma i miris koji je dopirao iz kuhinje brzo su nas naveli da zaboravimo na loše vrijeme vani.

Domaru nismo saznali ni ime. Kako smo bili sami u domu, očekivali smo da ćemo ući u razgovor s njim. Međutim, osim pitanja gdje smo se zaputili nije baš bio riječit. Doduše, u kuhinji se pokazao kao pravi majstor. Jota je bila bogata i ukusna. Budući da se vrijeme vani pogoršavalo, a mi se najeli, bilo je jasno da tog dana ne idemo dalje. Iza nas je bilo samo 12 kilometara, ali i 700 metara uspona. Nije trebalo puno da nas naš domaćin ponovo iznenadi kuhinjom. Ovog su puta zamirisali štrukli sa sirom, glavni desert tog dijela Slovenije.

Premda siti, objeručke smo prihvatili specijalitet kuće. Na pitanje koliko je noćenje, odgovorio je: „Šest eura.“ Bio sam iznenađen jer se u Sloveniji teško može naći krevet ispod 10 eura, i to s planinarskom iskaznicom. Zajednička je soba na tavanu, a do nje vode uske stepenice kuda ruksak jedva može proći. Madraci su razbacani po podu. Ako te u gluho doba noći uhvati da moraš na zahod, trebaš se spustiti uskim stepenicama, proći kroz dnevni boravak i izaći van. Cijena od šest eura počinje izgledati realnije. No, kako smo sami odabrali taj divlji život iduća dva mjeseca, bili smo spremni i na manjak komfora.

Sama se kuća nalazi na manje od dvije minute od vrha. Nadali smo se da će se barem na trenutak razvedriti pa da ćemo moći provesti koju minutu na vrhu. Strpljen spašen – tako je bilo i ovaj put. Kasno popodne uzeli smo sa sobom fotoaparate i zastave naših planinarskih društava i zaputili se gore. Vrh Snežnik je najviši ne-alpski vrh u Sloveniji. Topografska istaknutost mu je iznad 1100 metara zbog čega se s njegovog vrha jasno vide slovenske Alpe prema sjeveru. Nama zanimljiviji pogled je bio prema jugu, u smjeru Risnjaka, odnosno Grobničkih Alpa. Pogled nije bio čist, ali se jasno vidjela dionica koju smo sutradan namjeravali proći.

Zbog snažnog vjetra brzo se vraćamo. U bilježnicu tvrdih korica počinjem pisati dnevnik. Pamtiti detalje puta koji traje dva mjeseca nema smisla. Pošto nam je kao i prethodnog dana pivo dobro klizilo odlučili smo to zabilježiti. Na zadnju stranicu dnevnika upisujemo svaku ispijenu limenku. Nije pohvalno, ali krajnji broj mogao bi biti zanimljiv. Za topao san u hladnom tavanu poslužila mi je vreća za spavanje marke Montane. Kako je namijenjena za temperature i do -13, mogao sam slobodno spavati samo u kratkim hlačicama.
Zbog psihofizičkih napora koje iziskuje višednevno planinarenje san je veoma važan. Inače sam znao imati probleme sa snom, no prve dvije noći puta sam spavao više nego dobro. Ako se po jutru poznaje, dan koji je ispred nas trebao bi nam donijeti više sunčanih sati. Ne odustajemo od ideje da granicu prijeđemo putom kroz prirodu. Znali smo da uzduž granice postoje i žičane ograde. Razlog tome je priljev migranata, koji bolji život pokušavaju naći ilegalnim prelascima granica prema zemljama zapadne Europe. Ograda i moguće hapšenje u nama je stvaralo nervozu.

Popevši se ponovo na vrh, svoj smo put nastavili prema dogovoru, bez obzira na rizike. Veoma strma staza vodi kroz kuloar. Spuštamo se južnom stranom i opet nailazimo na snježišta. Već na prvom sam se poskliznuo i doživio prvi pad. Osim lagane ogrebotine šake i iskrivljenog štapa za hodanje, većih posljedica nije bilo. Koliko je strm i zahtjevan silazak, govori i činjenica da smo se u pola sata spustili čak 400 metara visinske razlike. Ulazimo u šumu u kojoj gubimo markacije pa se oslanjamo na osjećaj u prostoru.

Izlazimo na ledinu, na čijem se kraju nalazi izvor pitke vode, toliko hladne da su nam zubi utrnuli. Tu lovimo makadamski put koji prolazi kroz gustu borovu šumu. Snijeg još nije okopnio. Mekan, iziskuje dodatne napore sa svakim korakom.

Autor putopisa: Kristijan Karlušić
Fotografije: Kristijan Karlušić