Putovanje za Munchen, nekako čudno stiješnjeno između sna i jave.

Neki stari gastarbajteri pričali su na sjedalima iza mene irirantno ubacujući njemačke riječi u razgovor: “azo”, “aba”..

Vokabular iseljenika osamdesetih godina me strašno nervirao.
Hoću li ja za nekih 30 god zvučati jednako iritantno kao oni?
Iz prve razaznajem da su obojica debelo sjebani.
Hoće ta zvijer zvana nostalgija u nekim godinama da ti se uvuče u kosti i neminovna je k’o sila gravitacije.

K’o magnet te nešto vuče tamo gdje si rođen.

A tamo više nema ništa. Osim tebe samog.

I to čudovište u tebi jede živo meso i uljepšava slike zemlje iz koje si potekao.

Ja sam hladan kao mrtvac. Mrtav kao moja zemlja.
Jednom kad odeš ne pripadaš više nigdje. Ni tamo od kud si otišao ni tamo gdje si stigao.

Bus za Munchen i moj novi život polako klize autocestom.

Brže mi klizi život iz ruku nego ovaj autobus.

Slika za slikom se munjevito sudaraju u mojoj glavi…Od djetinjstva, preko rata, do ovog trena u kojem sjedim i zurim u vlastiti život kao u smrt.
Stižemo. 
Uzimam torbe iz bukse. Grad je užurban u prohladno popodne. 
Iznenadiše me jezici na kolodvoru. Čujem svoj jezik na svakom koraku.

Koji je moj jezik pitam se?

Dolje na jugu smo se razlikovali i postrojavali u redove prema nekoliko inačica istog jezika.

Tamo smo bili tako različiti s istim jezikom.

Ovdje smo svi isti.

Ono….drago ti čuti i bre i bolan. I ikavicu, ekavicu i ijekavicu.

K’o simfonija neke lijepe pripadnosti. Svoji.

Zašto tamo u mojoj zemlji nismo svoji, pomislim u istom trenu.
Vadim iz novčanika adresu koju su mi dali i idem u svoj novi dom.
Vratiti ću se, mrmljam u sebi.

Samo dok otplatim minuse, kredit i pošaljem svojima za početak. Neću biti slika ona dva gastarbajtera iz busa, rastrgana između djece koja su Nijemci i one zemlje što će me gravitacijski vući nostalgijom.
Otključavam vrata.

Nije tako strašno. Kuća sa deset soba za nas radnike.

Stavljam torbu na pod. Neću je raspakirati do kraja.

Da znam da je privremeno.
Hladan sam k’o špricer, uvjeravam sebe.
Ujutro me čeka posao.
Noć prolazi kroz san i javu. Budim se i ne znam gdje sam. 
Šest je sati. Idem na posao.
Na hodniku susrećem jednog iz Travnika.

Lupi me o rame: “Hej Zemo, stigao si. Idemo, šta si se smr’zo k’o pič…?”

Dolazimo na gradilište. 
Neki čovjek, prilazi blizu i pravo k meni. Toplo me pozdravi, moj njemački nije loš.

Pita me kako sam se snašao, fali li mi nešto. Pozdravismo se i ode… Prebirem u glavi od kuda se poznajemo kad mi rekoše da je to vlasnik cijelog kompleksa zgrada.

Jebote, vlasnik se smije s bauštelcem i toplo pozdravlja, pomislih. Kod nas ako imaju piljaru dignu nos i sa smrtnicima ne kontaktiraju. 
Prvi dan prolazi dobro. 
Vraćam se u onu sobu. Ne znam šta ću sa sobom.
Zašto je ova država tako sretna?
A nije lijepa kao moja zemlja, misao sječe mozak.
Osjećam se čak dobro tu.
Zvoni telefon. Na ekranu piše: “Mama”.
– “Sine…”….I jecaj.
– “Nemoj stara, super mi je tu, pa blizu smo, doći ću brzo..”
– “Sine…”, ne može pričati.
– “Hajde mama, proći ce i ovo.”

– “Jesi li jeo, je li ti teško?”
– “Nije mama, super mi je.”
– “Čuvaj se, jedi dobro. Evo, svi te pozdravljaju.”

Spuštam slušalicu. 
Sjedam na krevet i motam duhan.
Gledam u pod. 
Iz očiju odjednom krenu rijeka po onom parketu.
Slana voda koja ispire bol.
Ne brišem lice.
Nek’ iskapi iz mene ta vražja zemlja kamenih spavača.
Palim cigaretu…
Dobra ti noć Balkane moj.
Spavaj mirno.

I umri u meni.

Miodrag Mitch Vukojević