Belogradčik je grad u sjeverozapadnoj Bugarskoj provinciji Vidin. Grad, čije ime doslovno znači “mali bijeli grad”, smješten je u podnožju Stare planine poznate i kao planina Balkan. Belogradčik je udaljen oko 50 km južno od rijeke Dunav, te  je popularno turističko odredište. Važne znamenitosti su srednjovjekovna Belogradčička tvrđava i Belogradčičke stijene.

Stijene Belogradčik (bugarski : Belogradčiški skali) skupina su neobično oblikovanih pješčanih i konglomeratnih (vatičnjak) stijena smještenih na zapadnim padinama planine Balkan (Stara Planina). Stijene se razlikuju po boji od primarno crvene do žute. Neke stijene dosežu i do 200 m visine. Mnoge stijene imaju fantastične oblike i povezane su sa zanimljivim legendama. Često se nazivaju po ljudima ili predmetima na koje navodno nalikuju. Stijene Belogradčik od strane bugarske vlade proglašene su prirodnom znamenitošću i glavna su turistička atrakcija u regiji. Ujedno su jedino stanište kritično ugrožene bugarske endemske biljke Hieracium belogradcense.

Stijene Belogradčik protežu se od sela Rabiše na zapadu do sela Belotintija na istoku. Središnja skupina stijena nalazi se na jugu uz grad Belogradčik. Ovdje se nalazi nekoliko zapaženih formacija: Adam i Eva, Gljive, Školarka, Medvjed, Derviš, Pastir, Lav, Kamila, Madona, Konjanik, Monasi, božica Bendida, buntovnik Velko i mnoge druge kamene figure.
Druga skupina stijena leži zapadno od Belogradčika. Stijene su alpske sorte i okružene su strmim padinama. Najpoznatije od ovih stijena su Zbegovete, Erqupriya i Boritch.
Treća skupina stijena leži na 4 km istočno od Belogradčika i uključuje stijene oko Latinskih vrata i spilje Lipenik.
Četvrta skupina stijena nalazi se između sela Borovica i Falkovets. Ove stijene uključuju Pine Stone, Pčelinji kamen, Torlak i Maid’s Rock.
Peta skupina stijena nalazi se između sela Gyurgich i Belotintsi.

Stijene Belogradčik glavno su turističko odredište na sjeverozapadu Bugarske, zajedno s gradom Belogradčik i tvrđavom Belogradčik , u koje su ugrađene stijene kao dio njegove prirodne obrane, te obližnjom špiljom Magura , koja se nalazi u blizini sela Rabiša. Još jedna turistička atrakcija u tom području je srednjovjekovna tvrđava Baba Vida u obližnjem gradu Vidin na rijeci Dunav.
Bugarski odbor za prirodni okoliš proglasio je ove stijene prirodnim spomenikom 1949. godine, te su upisane u bugarski Nacionalni registar prirodnih znamenitosti.
Belogradčičke stijene se razmatraju kao geopark u Europskoj mreži geoparkova i UNESCO-ovoj globalnoj mreži geoparkova.

Tvrđava Belogradčik (bugarski : Belogradčiška krepost) poznata i pod nazivom Kaleto (“tvrđava” iz turske kale ) drevna je tvrđava smještena na sjevernim padinama planine Balkan – Stare planine. Zidovi tvrđave debeli su više od 2 metra i dosežu do 12 m visine. Postoje tri odvojena utvrđena dvorišta koja su međusobno povezana kapijama. Belogradčiška tvrđava rekonstruirana je da bi kasnije postala proglašen kulturnim spomenikom.
Početna tvrđava sagrađena je u vrijeme kada je regija bila dio Rimskog Carstva. Stijene su na tom području služile kao prirodna zaštita, jer su utvrđeni zidovi praktički izgrađeni samo sa sjeverozapadne i jugoistočne strane, a dvorište je okruženo prirodnim stijenama. U početku je Belogradčiška tvrđava služila za nadzor. Bugarski vidinjski car Ivan Stratsimir proširio je staru tvrđavu u 14. stoljeću, gradeći utvrđene garnizone ispred postojećih kamenih masiva u svrhu obrane. Za vrijeme Stratsimirove vladavine, tvrđava Belogradčik postala je jedno od najvažnijih uporišta u regiji. Za vrijeme osmanskih osvajanja Bugarske, tvrđavu su zauzeli Osmanlije 1396.godine.
Značajne promjene tvrđave izvršene su početkom 19. stoljeća. Te su promjene bile tipične za razdoblje osmanske kaštelanske arhitekture, te je provedena potpuna reorganizacija. Tipično europski elementi dodani su tvrđavi Belogradčik zahvaljujući francuskim i talijanskim inženjerima koji su sudjelovali u rekonstrukciji.

Kako rekosmo za Belogradčik se vežu mnoge legende, pa spomenimo napoznatije od njih…

Legenda o Madoni 

Nekad je među Belogradčičkim stijenama postojao samostan u kojem je živjela lijepa redovnica. Svi su joj potajno zavidjeli na njenoj ljepoti. Više puta su je podsjećali da, iako je mlada i lijepa, zavjetovala se Bogu. Tijekom proslave Petrovden, mladi je patricij došao na festival na svom bijelom konju. Čim ga je ugledala Madona je prepoznala čovjeka iz svojih snova. Nije se mogla oduprijeti srcu i potajno ga je upoznala, ali zabranjena ljubav razotkrivena je na kraju rođenjem djeteta. Nadređena majka odlučila je strogo kazniti redovnicu po svim samostanskim kanonima. Redovnici iz samostana pozvani su da joj sude. Nakon dugog vječanja odlučili su protjerati nju i njezino dijete. Jadna redovnica bila je osuđena na život gori od same smrti. Obični ljudi bi se prema njoj odnosili kao prema gubavcu. Nitko se ne bi usudio razgovarati s njom, a kamoli joj pružiti utočište i hranu. Koliko god iskreno molila za milosrđe, ntko joj se nije smilovao.
Dok je redovnica izlazila iz samostanskih vrata, dogodilo se čudo. Dan je postao noć i začula se zastrašujuća grmljavina. Stijene su se otvorile i zemlja je progutala cijeli samostan, a monasi, Madona sa svojim djetetom i Konjički jahač na bijelom konju – sv koji su se tamo zatekli u tom trenutku pretvorili su se u stjene.

Legenda o Vincentu Isidro 

U gradu je vrlo davno živio čovjek po imenu Vincent Isidro. Ljudi u gradu vjerovali su da je on čarobnjak, sposoban da zaustavi okrutnu okupaciju strane vojske. Građani su tražili od njega da povede njihovu pobunu. Čarobnjak je zamolio ljude da kompletno evakuišu grad i ne ostave ništa iza sebe. Nakon što su stanovnici bili bebjedni na sigurnoj udaljenosti, povikao je snažnu čaroliju zbog koje se zemlja podigla iz temelja i uništila kompletan garnizon strane vojske. Stijene koje su danas vidljive su ostaci tog neobičnog događaja.