Anna Gilsen na Sveučilištu u Lundu u Švedskoj istraživala je različite aspekte vida, jednom prigodom kolega joj je ispričao priču o osobinama vida morskih nomada Moken. Anna Gilsen odlučila se za put na Tajland zajedno sa svojom šestogodišnjom kćerkom, bilo je to 1999. godine.

Anna Gilsen je s proučavanjem djece Moken krenula odmah, u početku je to bilo promatranje djece koja se igraju u morskoj vodi, rone za školjkama i morskim krastavcima bez ronilačkih maski i to bez ikakvih problema.

Djeci Moken Anna Gilsen je otvoreno predstavila eksperiment koji je htjela provesti s njima, ona su to prihvatila kao zabavnu igru. Djeca su trebala zaroniti i staviti glavu na ravnu ploču i pritom promatrati karticu na kojoj su bile vodoravne i okomite linije, nakon što bi pogledali karticu vraćali su se na površinu i rekli u kojem smjeru su linije. Nakon svakog zarona linije su bile sve rjeđe, čineći zadatak težim.

Pokazalo se da djeca iz plemena Moken imaju vid pod morskom vodom jednak kao i na kopnu, odnosno na zraku. O čemu se radi ? Dok su oči na zraku oko ima sposobnost odbiti svjetlost koja ulazi na mrežnicu. Mrežnica je smještena na stražnjem dijelu oka i sadrži stanice koje pretvaraju svjetlosne signale u električne signale koje mozak pretvara u slike. Svjetlost se reflektira prilikom ulaska u oko jer vanjska rožnica sadrži vodu što ju čini malo gušćom od zraka izvan oka. Naime kada je oko uronjeno u vodu koja ima otprilike jednaku gustoću kao i rožnica, gubi se refrakcijska snaga zbog čega slike postaju mutne.

Djeca plemena Moken   Foto: defenseengineer 

Anna Gilsen je shvatila da mogućnost koju imaju djeca plemena Moken morala proći nekakvu očnu prilagodbu koja je iz temelja promijenila način na koji njihove oči funkcioniraju ili su naučili koristiti oči na drugačiji način negoli to čine na kopnu. Prva solucija se nije činila vjerojatnom jer je isključivala dobar vid iznad vode. Postoje samo dva načina kako se može poboljšati vid pod vodom, promjenom oblika leće ili učiniti da zjenica bude manja, čime se povećava dubina vidnog polja.

Veličina njihovih zjenica je bila lako mjerljiva te je na osnovu toga Anna Gilsen otkrila kako djeca iz plemena Moken uspijevaju smanjiti veličinu svojih zjenica na maksimalno poznato ograničenje koju ljudsko oko može izvesti. Ali ta spoznaja svejedno nije objašnjavala veoma visoki stupanj oštrine vida ispod morske vode. Strpljivim istraživanjem Anna Gilsen je ustvrdila kako djeca iz plemena Moken uspijevaju prilagoditi leću oka uvjetima ispod vode što čine i neki morski sisavci poput dupina. Dakle njihove oči čine obje prilagodbe, smanjivanje zjenica do maksimuma te maksimalnu prilagodbu leća podvodnom svijetu.

Foto: Ronnie Puckett

Ovu sposobnost djeca iz plemena Moken imaju sve do izlaska iz tinejdžerske dobi kada praktično postaju odrasli ljudi, jer je Anna Gilsen pokusima ustanovila kako odrasli pripadnici plemena ne posjeduju tu istu sposobnost pod vodom.

Jedini misterij koji Anna Gilsen nije uspjela riješiti je iritacija očiju morskom vodom, naime skupina djece iz Europe koja se nalazila na Tajlandu je ronila značajno manje i javljao se  jaki nadražaj praćen crvenilom očiju, dok kod djece iz plemena Moken tog problema nije bilo. Adaptacija njihovih očiju na morsku vodu je bila potpuna. Kada je razorni tsunami razorio obale Tajlanda (2004.g.) pa tako i domove plemena Moken, cijelo pleme je odvedeno u unutrašnjost gdje su počeli raditi poslove koji nisu uobičajeni za njihovu zajednicu.

Anna Gilsen je izrazila zabrinutost kako je lako moguće da je ona bila jedna od posljednjih osoba koje su imale priliku vidjeti taj fenomen uživo. Pogledajte predivan kratki video koji jasno dočarava ovaj misterij:

Izdvojena fotografija: Erik Abrahamsson