Gmazovi su “hladnokrvni” kralješnjaci koji čitav život dišu plućima, nemaju preobrazbe; imaju srce s većinom potpuno odijeljenim pretklijetkama i nepotpuno odijeljenim klijetkama, a tijelo im je izvana pokriveno ljuskama ili koštanim pločama. Za njihovu krv kažemo da je hladna zato što njezina toplina, kao i toplina čitavog tijela, ovisi o vanjskoj temperaturi i samo je neznatno viša. Po svom obličju gmazovi se vrlo razlikuju, jer je tijelo jednih okruglasto ili pločasto spljošteno, a drugih izduženo i crvoliko, kod jednih počiva na nogama, dok ih drugi uopće nemaju, vrat je u nekih vrlo kratak i nepokretan, dok je u drugih dugačak i pokretljiv.

Tjelesni pokrov je različito oblikovan. Kod ostalih guštera i zmija koža se jasno sastoji od dva sloja, mnogoslojne pousmine na površini i dubljeg vlaknatog sloja usmine. Rožnati sloj pousmine zmije povremeno odbacuju u obliku svlake. Usmina stvara zrnate izbočine, sitne bradavice, a često i rožnate ljuske uz koje usko priliježe tanki sloj pousmine. Kod krokodila koža je pokrivena velikim rožnatim štitovima koji su kod mnogih vrsta, osobito na leđima, okoštali. Kod kornjača srastu te koštane izrasline čak vrlo rano s kosturom u leđnu i trbušnu koru.

Pousmina na kori je odebljala i tvori kornjačevinu. Kod oklopljenih oblika razlikujemo ljuske i ploče; ove posljednje su uglavnom oveće, uglate tvorevine koje se međusobno dotiču, a ne leže jedne nad drugima poput crijepova. Ljuske, čiji poredak i oblik podliježu različitim izmjenama, mogu biti okruglaste, vretenaste, crijepolike, žljebaste i slično. Medu rožnate tvorevine pousmine ubrajaju se, osim toga, nokti na nožnim prstima, te ostale izrasline u obliku rogova, bodljika ili kesica.

Ljepotom boja gmazovi ne zaostaju ni za jednim drugim životinjskim razredom. Boja kože većine vrsta odgovara boji njihovog staništa, dakle uglavnom boji tla, lišća i okolice. Pojedine vrste gmazova imaju veliku sposobnost prilagođavanja boji okoline, prema kojoj se brzo i automatski mijenja boja njihova tijela. Takve promjene boje omogućavaju pigmentne stanice, smještene između usmine i pousmine a koje se mogu stezati i širiti.

Kostur gmazova je gotovo potpuno okoštan, ali je građa pojedinih dijelova tako različita da ne možemo reći nešto što bi vrijedilo općenito.
Lubanja, koja u mnogočemu pokazuje sličnost s lubanjama ptica, nešto je spljoštenija, ali su čeljusti i kosti lica, pretežno dobro razvijene. Kralješnica, koja se kod većine gmazova sastoji od vratnog, trupnog, slabinskog i repnog dijela, u svih je gmazova okoštana i jasno raščlanjena u pojedine kralješke. Broj kralježaka, međutim, znatno varira, već prema dužini tijela, tako da kod kornjača može iznositi svega nešto više od 30, a kod zmija, naprotiv, može iznositi više od 1400.

Rebra, čiji se broj također jako mijenja, uvijek su potpuno razvijena; kod zmija, na izvjestan način čak potpunije nego kod ostalih životinja, jer kod njih su slobodno pokretna, dok su npr. kod kornjača međusobno srasla i najvećim dijelom tvore leđnu koru koštanog oklopa. Prsna kost često potpuno nedostaje ili je izrazito zakržljala. Isto donekle vrijedi i za oplećje, kao i kosti nogu, kao npr. u zmija, u kojih se kratke badrljice, što se kod nekoliko malobrojnih vrsta nalaze u blizini kloake uopće ne mogu usporediti sa zdjeličnim kostima. Noge ostalih skupina gmazova razvijene su na različite načine.

O građi usne šupljine i zubala ne može se isto tako reći ništa što bi imalo opću vrijednost. Kornjače nemaju zubi, već oštre rožnate navlake kojima su presvučeni rubovi čeljusti. Ostali gmazovi imaju većinom velik broj zubi koji rastu iz čeljusnih kostiju, a kod nekih se zubi nalaze čak i na nepcu. Oni služe samo za hvatanje i pridržavanje, a nikako za usitnjavanje plijena ili hrane. Zubi imaju obično jednostavan kukast oblik, ali ima i takvih koji su sa strana spljošteni ili imaju nazupčane krune.

Probavni organi su također u mnogočemu različiti. Jezik u krokodila je npr. izbočeni, plosnati izdanak na dnu usne šupljine, koji je posvuda prirastao i potpuno je nepokretan. Kod kornjača, međutim, jezik je mesnat, kratak i debeo. Kod guštera je ovalno spljošten pa čak i rascijepljen. Uložen je u tok pa se može naglo ispružiti. Kod zmija je rascijepljen u nitaste šiljke. Široko ždrijelo pojedinih vrsta gmazova može se upravo nevjerojatno rastegnuti, pa u tom slučaju nezamjetno prelazi u prostrani želudac debelih stijenki koji je od crijeva odvojen naborom ili zaliskom.
Crijevo je prostrano, samo malo uvijeno i kratko, a zadnje crijevo završava u nečisnici, kloaki.

Svi gmazovi imaju jetru, žučni mjehur i slezenu, ali zato gotovo nijedan nema žlijezda slinovnica. Gušterača, međutim, redovito postoji. Kornjače se od svih drugih gmazova razlikuju i time što imaju podjezičnu žlijezdu, mnogi gušteri i zmije imaju podvilične, a brojne zmije, uz to još i u sljepoočnom dijelu glave veliku žlijezdu, koja kod svih vrsta otrovnica izlučuje otrov i provodi ga do šupljih otrovnih zubi.

Bubrezi su obično vrlo veliki, a često podijeljeni i u režnjeve. U svih su gmazova razvijeni organi za rasplod. Dišni organi u svih su slični; obično se sastoje od dva vrećasta plućna krila koja se pružaju čitavom trbušnom šupljinom. Srce se sastoji od četiri dijela, dvije posve odvojene pretklijetke i dvije klijetke, čija je pregradna stijenka nepotpuno zatvorena, pa ima veće ili manje otvore. Kod krokodila je pregrada između klijetki potpuna.

Mozak gmazova je znatno slabije razvijen od mozga sisavaca i ptica, ali je složeniji i građom savršeniji od mozga vodozemaca i riba. Sastoji se od tri međusobno povezana dijela, od prednjeg, srednjeg i stražnjeg mozga. U krokodila je stražnji mozak odjelito razvijen, dok je u kornjača i zmija malo zakržljao. Slično je i s prednjim mozgom. Leđna moždina i živci su u usporedbi prema mozgu vrlo dobro razvijeni. Od osjetila bez iznimke je na prvom mjestu vid, premda su oči obično posve malene, a ponekad čak potpuno skrivene pod kožom. Različite porodice i skupine imaju i različito građene očne kapke.

Zmije ih uopće nemaju, ali su zato kod njih slojevi kože, koji prelaze preko očne jabučice, prozirni, pa se ispupčuju i stvaraju čahuru koja je, kao staklo na satu, umetnuta u nabore kože: ta prozirna kožna čahura zaštićuje sprijeda pokretnu očnu jabučicu.
Gornji očni kapak je gotovo kod svih ostalih gmazova slabo razvijen, pa se obično sastoji samo od krutog poluhrskavičnog kožnog nabora. Donji kapak je mnogo veći i pokretljiviji, te može prekriti cijelu očnu jabučicu. Često ga podupire posebna koštana pločica.
U nekim slučajevima je taj kapak na onom mjestu, gdje prekriva vidni otvor, proziran. Kod većine guštera, kornjača i krokodila oko zaštićuje pokretna migavica, koja također sadržava koštanu pločicu, pa se iz unutrašnjeg očnog kuta može više ili manje prevući preko oka.

Potpuna iznimka je kameleon koji ima kružni očni kapak, usko prislonjen uz izbočenu očnu jabučicu. Taj kapak ostavlja otvoren samo uzak prorez na oku. Unutrašnji dijelovi očiju malo se razlikuju od onih u životinja na višem stupnju razvoja. Oči većine gmazova nisu naročito pokretne; kod nekih vrijedi upravo obratno, i to u tolikoj mjeri kakva inače nije poznata ni kod jedne životinje. Tako npr. kameleon može oči, neovisno jedno od drugoga, pokretati u raznim smjerovima.

Sluh gmazova mnogo zaostaje za sluhom viših životinja. Njihovi slušni organi nemaju usne školjke, a unutrašnjost uha je mnogo jednostavnija od one toplokrvnih kralješnjaka. Gmazovi ipak imaju pužnicu koja ponegdje sačinjava okruglastu kožnatu vrećicu, ponegdje kratak kanal s nepotpuno uvijenom razdvojnom stijenkom i unutrašnju slušnu cjevčicu u obliku privjeska poput boce. Ostala su osjetila manje, više dobro razvijena.

Gotovo svi gmazovi razvijaju se iz jaja koja su uglavnom slična ptičjim jajima s velikim uljevitim žumanjkom i manje više obilnom količinom bjelanjka. Ljuska jaja je kožnata i elastična, a u njoj je uložena samo neznatna količina vapnene tvari. Zametak se u jajetu počinje razvijati još prije nego što gmaz snese jaje i to već u majčinom jajovodu. Kod pojedinih vrsta embrio se tu čak potpuno razvija. U tom slučaju mlado probije lupinu jajeta već u jajovodu, pa se tako rada živo. Kod druge skupine gmazova, koje svoja jaja snesu mnogo prije nego što se mladi izlegu, mladi se potpuno razviju, ako se jaje nađe u povoljnim uvjetima za razvoj.

Oplođeno jaje na površini žumanjka ima okruglastu tvorbu neoštrih rubova, zametnu pločicu. Ova se sastoji od malih, gotovo bezbojnih stanica, koje čine osnovu daljnjeg razvoja zametka. Čim se zametak počne razvijati, zametna pločica se produžuje u jajoliku ploču koja je u sredini prozirnija nego na rubovima. U srednjem, prozirnom dijelu zametne ploče, uzdiže se leđni nabor koji se malo-pomalo, usporedo sa svojim rastom i povećanjem, pretvara u cijev za mozak i leđnu moždinu.

Ispod leđnog nabora stvara se kralješnica u obliku štapića. Neposredno pošto se leđni nabor uvukao i zatvorio i pošto se pojavila kralješnica, počinje se razvijati osobita tvorevina zametka svih viših kralješnjaka, zametni zaštitni ovojni mjehurić tzv. amnion. Stanice vanjski zametnog listića, iz kojega se malo, pomalo stvara vanjska koža, nastavljaju se preko cijelog žumanjka i obuhvaćaju ga, ali istodobno tvore sprijeda i straga nabor koji ovija glavu i kraj repa, i sa svih strana obavijaju zametak i srastu na sredini leđa.
Ta zaštitna ovojnica, amnion obuhvaća i ornata zametak sa svih strana i predstavlja neposredan nastavak njegove kože. Već prije nego što se stvorio i razvio amnion zameću se i svi ostali organski sustavi. U neprozirnom dijelu zametnih listića, u tzv. prvotnom krvožilnom prostoru nastaju odijeljene šupljine pojedinih žumanjčana kesica velikih tjelesnih krvnih žila i prve krvne stanice. Istovremeno u području vrata nagomilale stanice postupno uobličuju šuplji cjevoliki organ srce.

Iza srca leži, u početku, tijelo zametka na samom žumanjku tako, da crijevo u obliku plitkog žlijeba ovija žumanjak. Trbušne stijenke žlijeba se postupno zatvaraju, pa se ovaj ubrzo pretvara u cijev koja je samo na jednom mjestu otvorenim kanalom povezana sa žumanjčanom kesicom. U međuvremenu se stijenke crijeva i trbušna stijenka sve više odvajaju od žumanjka, s kojim su konačno povezane samo pomoću pupčane vrpce. Ta se veza na kraju potpuno prekida prilikom rađanja.

S početkom zatvaranja crijeva stvara se zametna mokraćna mješinica nazvana alantois. Na mjestu gdje izbijaju začeci stražnjih nogu uzdiže se maleni kruškoliki mjehurić ili alantois koji predstavlja ispupčenje prednje stijenke crijeva i brzo raste prema naprijed, pošto se probio kroz prednji dio pupčane vrpce i proširio preko amniona. Dok je amnionska ovojnica potpuno zatvorena, dotle, naprotiv, alantoisni omotač ima velik broj razgranatih krvnih žila koje omogućuju disanje zametku.

Potkraj razvoja nalazimo u jaju zametak posve obavijen amnionom. Na trbušnoj strani je otvor pupka iz kojega izlazi ostatak žumanjka kao kruškoliki mjehur koji stoji na manje, više dugačkoj stapki. Dovod žumanjka se ubrzo potpuno zatvara, a isto tako i stapka mokraćne vrećice, odnosno alantoisa, tako da ostaju samo njegove krvne žile. Zametak tada probije stijenku amnionske vrećice, a zatim i ljusku jaja posebnim, oštrim neparnim zubićem izraslim u međučeljusti, a koji kasnije nestaje. Pošto su se mladi izlegli, krvne žile alantoisa zakržljaju a disanje preuzimaju pluća. Pupčana vrpca se ubrzo suši, i nestaje, ne ostavljajući za sobom nikakva traga.

Većina gmazova živi u nizinskim područjima ekvatorijalnih zemalja, pa se njihov broj, više od svih ostalih životinjskih skupina, prema polovima, sve više smanjuje. Isto vrijedi i za različite visinske položaje. Toplina je za njih životni uvjet: što je neki kraj topliji, to su brojniji, a što je neka zemlja hladnija, to ih je manje. Polarnu obratnicu prelazi samo nekoliko vrsta. Pojačana toplina povećava njihovu životnu aktivnost u svakom pogledu.

Vrste čije se područje rasprostranjenosti pruža preko nekoliko stupnjeva geografske širine na jugu su često izrazito veće nego na sjeveru, a imaju i ljepše boje, tako da ih pod određenim okolnostima teško možemo prepoznati. U Africi ih ima razmjerno malo, dok se u južnoj Aziji, a još više u Americi pokazuje najveća raznovrsnost oblika a vjerojatno i brojnost jedinki iste vrste. U razvitku i rasprostranjenosti svih gmazova na Zemlji, veličina pojedinih vrsta je tako usklađena da se u ekvatorijalnim zemljama nalaze najveće, a u zemljama umjerene klime uglavnom samo malene vrste.

Staništa gmazova su različita, ali općenito uzevši, gmazove možemo smatrati pravim kopnenim životinjama. U moru stalno žive samo neke vrste kornjača i zmija, a svi ostali gmazovi žive na kopnu. U slatkoj vodi žive njihove brojne vrste, ali većina ih se u određeno vrijeme zadržava izvan vode da bi se sunčale i odmarale, a samo vrlo malo njih spava plivajući. Isto ih tako mnogo ima i u šumi, koju također možemo nazvati jednim od glavnih staništa ovih životinja. Tu žive na tlu ispod površine zemlje, među grmljem i korijenjem, na stablima i u krošnjama drveća. Neke vrste se naseljavaju u suhim, pješčanim ili kamenitim predjelima. Brojne guštere i zmije nalazimo npr. u pustinji na mjestima koja kao da im uopće ne pružaju mogućnosti za život.

Gmazovi nose opravdano svoje ime, jer čak i kad hodaju ili trče, oni, strogo uzevši, gmižu. Svi gmazovi vuku trbuh po tlu i upravo se kod onih najbržih to najjasnije vidi. Mnoge kornjače mogu hodati tako da trbušnom korom plastronom ne dodiruju zemlju, ali se tada kreću posve polagano.

Većina vodenih kornjača struže pri kretanju plastronom po tlu, a morske kornjače pužu na kopnu još nespretnije nego tuljani. Gušteri trče doduše vrlo brzo i vješto, ali su im noge lako svinute prema vani, tako da njihove kretnje, u usporedbi s kretnjama sisavaca, smatramo nespretnim. I napokon zmije, pravi gmizavci među gmazovima, kreću se uglavnom kratkim postranim naizmjeničnim valovitim kretanjem čitavog tijela.
Gmazovi plivaju različito. Nije nam poznat gmaz koji bi se ugušio u vodi. Mnogi se gmazovi umiju vrlo vješto penjati. Gušteri i njihovi rođaci tako se brzo uspinju uz najglatkija stabla kao što se druge životinje kreću po tlu. Mnogi se gušteri svojim dugačkim, srpasto svinutim pandžama vrlo lako kvače i prihvaćaju za najneznatnija ispupčenja. Kod nekih se te pandže sastoje od pločastih proširenja prstiju, koje su s obje strane izbrazdani, što im omogućava da se poput muha pridržavaju s donje strane vodoravnih grana ili površina i tu posve sigurno trčkaraju naglavce naokolo. Zmije se penju na isti način kao što se kreću po ravnom tlu ili pri plivanju: uspinju se vijugavim pokretima, pa se pokretnim rebrima ili trbušnim ljuskama tako čvrsto opiru o neravnine na kori da ne mogu skliznuti dolje.

Svaka životna djelatnost gmazova pojačava se usporedno s višom vanjskom temperaturom. Zbog toga je ponašanje iste zmije po vrućem ljetnom danu posve drukčije, nego po hladnom. Disanje i optok krvi ne mogu gmazu stvoriti unutrašnju toplinu, pa je stoga gmaz ovisan o vanjskoj temperaturi. Gmazovi koji se ogriju na suncu, ostaju pod opipom topli još dugo nakon zalaska sunca. U toku noći temperatura tijela pada na temperaturu okolnog zraka. Temperatura tijela se isto tako mijenja i pada u toku jeseni ili u hladnijim razdobljima godine, kao što je u proljeće i ljeti postupno rasla. To objašnjava, zašto se sve vrste koje žive u hladnijim krajevima za vrijeme zimskih mjeseci povlače, ukoče ili spavaju zimskim snom.

Među višim kralješnjacima malo je onih koji su nesposobni za bilo kakvo glasanje, ali medu gmazovima je mnogo takvih koji su nijemi. Kornjače pušu ili zvižde, gušteri i zmije se katkada javljaju manje, više glasnim piskanjem, ali od mnogih ne čujemo ni taj zvuk. Samo krokodili i gekoni, rođaci guštera, koji žive noćnim životom, mogu se javljati glasnim, a djelomice i zvučnim tonovima. Vodozemci, koji stoje na nižoj stepenici razvoja, čine nam se, u tom pogledu, razvijenijim od gmazova.
Osim kopnenih kornjača i nekih guštera, svi članovi ovog razreda su grabežljivci.

Neki se od njih štaviše ubrajaju u najstrašnije grabežljivce. U pogledu grabežljivosti i napadačke sposobnosti mogu se natjecati čak s tigrom i lavom. Gotovo svi razredi životinja moraju im plaćati danak. Krokodili se usuđuju napadati sisavce do veličine goveda ili deve, pa ne štede ni čovjeka, jednako kao ni male zvijeri koje im se u vodi približe. Hvataju uglavnom vodene životinje, pogotovu ribe. Kornjače progone ribe, male sisavce, ptice, male gmazove, vodozemce, glavonošce, puževe, kukce, rakove, crve, a vjerojatno i morske bodljikaše. Gušteri se hrane sisavcima, pticama, vlastitim srodnicima, vodozemcima, ribama, kornjašima i različitim crvima. Zmije uglavnom napadaju kralješnjake. Gotovo svi gmazovi gutaju plijen u cijelosti, a samo neki, osobito kornjače i krokodili, komadaju ga prije gutanja. Isto rade i gmazovi koji se hrane biljem.
Svi gmazovi piju vodu.

Što je temperatura viša i njihova je proždrljivost veća. Za vrijeme vrućeg godišnjeg doba prikupljaju, tako reći, hranljive materije za čitavu preostalu godinu. Ipak, u omjeru sa svojom veličinom jedu mnogo manje od sisavaca i ptica. Oni gutaju goleme zalogaje redom, jedne za drugima, a zatim počivaju po nekoliko dana na istom mjestu tromo mirujući, sve dok ih potpuno ne probave. Ako je potrebno, mogu i nekoliko mjeseci izdržati bez hrane.
Kornjače i krokodili ljušte i obnavljaju gornji sloj kože postepeno kao sisavci i ptice; ostali gmazovi »svlače« to jest čitav gornji sloj kože u jednom mahu. Neki to čine tako savršeno da narod s pravom govori o zmijskim košuljicama. Poslije svakog svlačenja pokazuju veliku revnost u lovu i proždrljivost.

Početkom proljeća budi se i kod gmazova nagon za razmnožavanjem. One vrste koje žive u sjevernim područjima pojavljuju se prvih dana proljeća, a one koje žive u zemljama umjerene ili vruće klime, pa se za vrijeme suše ukapaju u zemlju, izlaze nakon prvih kiša. Razdražene nagonom za parenjem, jedinke nekih vrsta se žestoko medu sobom bore. Krokodili gnjevno progone jedan drugoga i bijesno se bore, gušteri se također upuštaju u borbe, a zmije se u većem broju skupljaju na određenim mjestima, pa se uvijaju u zapletena klupka, sikću ili na drugi način izražavaju svoju uzbuđenost, sve dok se konačno ne sjedine s kakvom ženkom. Samo parenje traje nekoliko dana pa i tjedana, a poslije toga nastupa, bar kod većine vrsta, opet tupa ravnodušnost nakon tako žestoke privremene privlačnosti medu spolovima.

Prilično dugo nakon oplodnje traži ženka, ako na svijet ne donosi žive mlade, prikladno mjesto na koje će smjestiti jaja ili sama priprema ono što bismo mogli nazvati gnijezdom. Velika većina gmazova odlaže svoja jaja, ovijena u lupinu sličnu pergamentu, u podzemne jame koje pronađu ili sami iskopaju. Jaja polažu ženke u mahovinu, otpalo lišće i druge biljne dijelove, na vlažnim i toplim mjestima, a daljnji razvoj zametka u jajetu prepuštaju suncu ili toplini koja se razvija truljenjem okolnih biljnih tvari. Mladi se razvijaju razmjerno brzo, obično već poslije nekoliko tjedana, pa već prvoga dana pošto su se izlegli počinju životom što ga vode odrasli.
Gmazovi dosižu vrlo visoku starost. Kornjače u sužanjstvu žive više od stotinu godina. Afrički domoroci su pojedine krokodile od pamtivijeka promatrali na jednom istom mjestu, a i veće zmije mogu također dostići visoku starost.

Korist što ga ovaj razred kralješnjaka pruža čovjeku je zapravo beznačajna, a štetu koju pojedine vrste mogu nanijeti ne treba podcjenjivati. Svi gušteri, bez iznimke, i većina zmija, koje kod nas žive, koriste nam uništavajući miševe i ostale štetne sisavce, kornjaše, puževe, crve i druge štetočine. Ali potrošnja te hrane koju troše gmazovi je tako beskrajno neznatna da je i korist koja otud potječe gotovo neznatna.