Polarna svjetlost je svjetlosna pojava u visokim slojevima Zemljine atmosfere u obliku lukova, korona, pruga, zavjesa i raspršenih (difuznih) svijetlih ploha. Najčešće je vidljiva u polarnim krajevima, a što je udaljenost od magnetskih polova veća, to se pojavljuje rjeđe. Osim na Zemlji, opažena je na Jupiteru i Saturnu.

Lukovi polarne svjetlosti su oštro ograničeni, zrakaste ili homogene strukture, s najvišom točkom u magnetskom meridijanu.

Zavjese imaju duge zrake koje se često pružaju u smjeru magnetskoga polja u obliku lepeze.

Korona se pojavljuje u najsjevernijim krajevima, gdje su magnetske silnice okomite na površinu planeta.
Raspršene svijetle plohe nalik su na osvijetljen oblak i mogu povremeno pulsirati, lagano povećavati i smanjivati sjaj u razdoblju od nekoliko minuta.

Polarna svjetlost u Zemljinoj atmosferi nastaje kada brze (od 300 do 1200 km/s), električki nabijene čestice (na primjer ioni, elektroni) uđu u Zemljino magnetsko polje pa se ubrzavajući prema Zemljinim magnetskim polovima sudaraju s česticama zraka i pobuđuju ih na emisiju svjetlosti, najčešće na visinama između 90 i 150 kilometara.

Na sjeveru se naziva aurora borealis prema rimskoj božici svitanja Aurori i grčkom bogu sjevernih ili sjeveroistočnih vjetrova Boreju.

Aurora borealis – Polarna svjetlost nalazi se na jednom od Popisa Sedam svjetskih čuda (Sedam prirodnih čuda (CNN)) gdje je pozicionirana na 1. mjesto kao jedinstvena originalnost i prirodni fenomen.