Prije desetak dana šetam s dvoje svojih prijatelja, Natašom i Enkijem po tračnicama stare zapuštene pruge koja dolazi od nekud i vodi nekamo, svejedno s koje strane gledao, na žalost vlakovi po njoj ne voze već godinama, otplovili su u prošlost zajedno s pijanom prugom, sve odiše nesvakidašnjim mirom i spokojem koji para misli.

Osjeća se miris daleke prošlosti, slike iz djetinjstva se vraćaju, vožnja vlakom u mom djetinjstvu bila je prava pravcata avantura, krajolici koji prolaze na dohvat ruku, ljudi koji dolaze i odlaze, pozdravljaju se čvrstim zagrljajima i poljupcima, paketi, razna prtljaga, zviždaljke koje označavaju pokret vlaka, kupei u kojima sjedite s ljudima koje vidite prvi put u životu, a s njima dijelite sate svoga života.

Zajedno idete na daleki put, svatko u neki svoj život i toga postanete svjesni kada osjetite trzaj vagona pri polasku, taj miris se može osjetiti samo u vlaku, kao da je bilo jučer, kao da sam još jučer bio dijete.

Pomislim kako su misli telepatske, jer Enki eto upravo priča o tome što je želio biti kada odraste, kirurg, priča nam kako je na slojevima papira crtao ljudske organe i radio operacije, s osmjehom pratimo njegovo izlaganje s gestikulacijom koja zorno prikazuje „operaciju“ pacijenta od papira i kako mu se zrcali dječji osmijeh koji se može vidjeti samo u takvim trenucima prisjećanja, predivno.

Vraćanje u djetinjstvo je jedinstveni doživljaj koji ispunjava dušu. Ja sam k’o iz topa ispalio da ja nisam želio biti ništa kada odrastem, Nataša je par trenutaka samo šutjela i osmjehivala se, naravno, pa zna me od vremena kada smo bili djeca, potom me pita, a zašto, kažem, jer mi je bilo lijepo biti dijete i živjeti u svijetu mašte koje samo dijete može stvoriti u svojoj bezbrižnosti.

Imao sam brižne i drage roditelje, pune ljubavi prema bratu i meni, već jako dugo ih nema na ovom svijetu, često si postavim pitanje, jesu li zadovoljni s djetetom koje su donijeli na ovaj svijet, zašto se to pitam, ima tu razloga na pretek, vjerojatno jer još uvijek nisam u potpunosti zadovoljan samim sobom, možda nikada niti neću biti zadovoljan, zato što još uvijek nisam siguran što želim biti kada „odrastem“ kao niti da li želim odrasti.

Volim svoj pogled na svijet, otvoren je, naivan i spreman na izazove, još uvijek se volim igrati, još ima tisuće i tisuće stvari koje bude strast i želju u meni i nisam ih spreman zakopati odrastanjem jer onda ću zasigurno ostati bez osmijeha djeteta u sebi.

Na Staru godinu sam sreo starog prijatelja iz djetinjstva, bore oko očiju otkrivaju sve i svašta, samo ne lak život, zagrljaj koji grči srce, oči se ovlaže, nismo se vidjeli par godina, skromnost i ponos govore iz njega, bez posla je ali se ne prepušta sudbini, psujemo sve moguće vlade ovoga svijeta, na crno zaradi dovoljno za osnovne potrebe, jedan drugome bez imalo kurtoazije upućujemo najbolje želje za nadolazeću godinu, teški osjećaji.

Tek u ovakvim situacijama vidim kako život jede dijete u nama, na sebi to ne primijetim ali sam siguran kako je i dijete u meni načeto, isto tako sam svjestan činjenice kako me samo to dijete koje se bezbrižno igra u meni vodi dalje kroz život tom divnom pijanom prugom zajedno sa mnom i homo ludensom…, i zato ljudi moji, igrajte se…

*homo ludens – čovjek koji se igra, koji ima sklonost i potrebu za igrom, što je sastavni dio kulture svih ljudskih društava.

Izvor: bloggers.media