Kad jednom prestanem voljeti ljude
i srce mi postane ukras od leda,
kad ne primijetim da znanci se čude
što smiješni su mi bol i bijeda,

kad izgubim samilost čak i za pseto
koje na tri noge njuška oko smeća,
znat ćete da ništa nije mi sveto
i vrijeme je da gasi se moja svijeća.

 —–

Bacite me tada u crne vode,
vi, prijatelji moji sada što ste.
Neka mi duša u pakao ode
a tijelom mojim nek ribe se goste.

Popis sveg što imam tu je, bez rime,
prosjaku i psetu dajte što tu piše.
Iz adresara brišite mi ime
i ne spominjite me nikad više.

Ivica Smolec, 05. svibanj, 2008.