23. lipnja, ove godine Hrvatska 147 zemlja koja je ratificirala Pariški sporazum, strateški dokument koji je ratificiralo 195 zemalja svijeta, a odnosi se na postignut dogovor o klimatskim promjenama koji će po svemu sudeći vrlo snažno utjecati na svjetsko gospodarstvo. Od Helsinškog sporazuma (1975) u kojem se govori o smanjenju emisije sumpora , preko  Protokola iz Kyota (2005), o ograničavanju emisija stakleničkih plinova, do konačno Pariškog sporazuma, čime su stvoreni uvjeti da se do sredine ovog stoljeća  Zemlju uvede u niskougljičnu eru.  Taj dokument zapravo  dogovor  država i vlada  u višegodišnjoj borbi protiv klimatskih promjena ide u dva smjera, prvi da se povećanje  globalne temperature drži u razumnim 2 stupnja Celzija, drugi govori o učinkovitim  mjerama za održiva i konkurentna gospodarstava na klimatske promjene, uključujući energetsku sigurnost, kao i globalnu odgovornost  za poštivanje samog sporazuma za sve države potpisnice. 

Zašto je to važno?

Samo je jedan razlog zbog koje se priroda mijenja.

Odgovor je nerazborito, nesavjesno i prekomjerno  prilagođavanje prirode ljudskim potrebama, najintenzivnije u posljednjih 100 godina.

Uzroci su industrijska revolucija  i demografska ekspanzija.

Najznačajnija  klimatska promjena odnosi se na globalno zatopljenje.  Njega pak stvaraju staklenički plinovi u atmosferi.  A oni su vodena para, ugljični dioksid, metan, dušikovi spojevi i ozon. Preko 90 % emisija ugljičnog dioksida stvara se izgaranjem fosilnih goriva, ugljena, zatim nafte i prirodnog  plina.

Ugljični dioksid (CO2) je glavni krivac globalnoga zatopljenja ali ne i jedini. On prelazi na prvo mjesto za razliku od vodene pare “najjačeg”  stakleničnog plina  ali koja posjeduje  i  nezanemariv efekt hlađenja Zemljine površine.  Od 500 milijuna tona godišnje koliko ispuštaju vulkani , plus 70 milijuna na organsko razgrađivanje, sve do čovjekove aktivnost koja broji 30 milijardi tona ugljičnog dioksida godišnje, previše je za proces koji se naziva “kruženje ugljika u prirodi”, što znači da svi oceani i biljna vegetacija ne  mogu “prožvakati” toliku količinu.

Višak koji ostane u atmosferi na sebe navlači toplinu  našeg Sunca i za rezultat imamo više energije u atmosferi. Ta se akumulirana energija manifestira u takozvanim ekstremima, dakle dolazi do prenaglih promjena vremena, razornih ciklona, jakih vjetrova, obilnih kiša, neuobičajeno jakih tuča, dugih suša, topljena leda na polovima, ekstremnih oscilacija temperatura kako visokih koji smo ovih dana svjedoci tako i niskih. Ti se ekstremi odražavaju na svjetsko gospodarstvo, posebice poljoprivredu, promet, energetiku, turizam, a da o ljudskim žrtvama i ne govorimo.

Spomenimo  da je ugljični dioksid,  u ranoj povijesti planete Zemlje  imao presudnu  ulogu, tadašnja je atmosfera  obilovala ugljičnim dioksidom.  Kamo je nestao ? Pojele su ga bakterije u  praoceanima.

Iz njega su se  stvarale sediment, vapnenačke stijene ali i kisik.

Sve dolomitske stijene su izgrađene od neumornog rada bakterija tamo negdje od  Prekambrija.  Kako je postotak ugljičnog dioksida padao, došlo je do hlađenja tadašnje atmosfere i Zemljine kore te početka stvaranja uvjeta za život na Zemlji.

Naša susjedna planeta Venera koji danas  ima sličnu atmosferu kao nekada Zemlja,  nije se uspjela osloboditi zagrljaja ugljičnog dioksida, u atmosferi ga ima  preko 95% , pa je danas temperatura na Veneri takva, da se na dnevnoj temperaturi olovo topi. Od svih negativnosti od povećane količine ugljičnog dioksida u atmosferi, postoji i jedna pozitivna strana a ta je da će bujati biljni svijet.

Može se slobodno reći da je pored vodene pare, ugljični dioksid svojevrsni prirodni regulator temperature  Zemljine atmosfere. Naravno da ne možemo samo tako simplificirati klimatske procese  jer na njih utječe cijeli niz faktora , sunčeva aktivnost primjerice koju nismo ni spomenuli,  položaj Zemlje u odnosu na Sunce, nagib zemaljske kugle, njena os, i sl. ovdje govorimo samo o ugljičnom dioksidu.

Puno gori scenario, ako se ovaj trend globalnog zatopljenja nastavi jest otapanje permafrosta, zaleđenih površina sibirskoga i kanadskoga tla u kojem su zarobljene ogromne količine metana, kao i metanovih spojeva s morskih dna, procjenjuje se da samo u istočnosibirskom moru ima 50 000 milijuna tona metan hidrata.

Metan po svojim svojstvima ima 20 puta veći staklenički efekt, srećom njega u atmosferi ima 200 puta manje u odnosu na ugljični dioksid. Za njegov porast kriva je manjim dijelom ljudska aktivnost (stočarske farme), no taj postotak emisija zasad nema veliki značaj.
Da ne bi bilo zabune, staklenički plinovi u atmosferi su potrebni, bez njih bi Zemlja bila okovana ledom, procjenjuje se da bi temperature bez stakleničkih plinova bile u debelim minusima a život na Zemlji bi bio surov ako bi uopće postojao.

Nekoliko je planova za redukciju emisije ugljičnog dioksida, prvi da se mijenja struktura energetskih postrojenja koja koriste fosilna goriva i prelazak na obnovljive izvore energije a drugi uvođenjem takozvane CCS tehnologije (Carbon Capture and Storage) , hvatanjem proizvedenog ugljičnog dioksida, transportom i skladištenjem u geološke formacije Zemljine kore, primjerice iskorištene naftne bušotine.

Prelazi na obnovljive su spori, dugotrajni i financijski vrlo zahtjevni pa će vjerojatno trebati uložiti dodatne napore kako stručne tako i ekonomske u osnaživanju nacionalnih gospodarstava za realizaciju odluke. Primjena CCS tehnologije još uvije nije zaživjela, mada su sve tri komponente hvatanje, transport i skladištenje, samostalno već u industrijskoj primjeni ali ne za CO2.
U svakom slučaju morat će se dogoditi zaokret jer alternative nema.

Na kraju članka obično rezervirani za prognoze i predviđanja, koje su inače nezahvalne, a pogotovu kada su u pitanju složeni procesi u atmosferi koji definiraju klimu , posebice utjecaj globalnog zatopljenja na prirodu i ljude a zna se dogoditi da ljudska logika i nije pravi alat za razumijevanje prirode i njenih procesa.

Primjer je nedavno provedeno istraživanje na gmazovima, točnije jednoj vrsti europskog guštera, da li i kako globalno zagrijavanje utječe na njih. Rezultati su bili neočekivani. Naime, znamo da gušteri koji spadaju u porodicu gmazova, nemaju ugrađeni mehanizam za održavanje temperature tijela, već koriste Sunčevu toplinu da se zagriju a kad je postignu bježe u hlad. Logično, zar ne ? Kako je prosječna godišnja temperatura iz godine u godinu veća, očekivalo se da će to koristiti toj vrsti guštera i da će samim time populacija povećavati. I dalje logično ? Iznenađenje je nastupilo kad su rezultati pokazali da im se populacija zapravo smanjila. ????

Daljnjim istraživanjima došli su do interesantnih podataka. Ako je temperatura zraka veća gušteri manje vremena provode na suncu a više vremena u hladu. Kako više vremena provodi u hladu, sporiji su, lakše postaju plijenom, slabije se hrane, i imaju manju želju za reprodukcijom, a rezultat svega jest smanjenje populacije ! Nije za se igrati s gmazovima.
Kako sam ovaj tekst pišem nekoliko dana u međuvremenu se zbio jedan događaj koji u sebi ima toliko simbolike da ga moram podijeliti a vama, a to je da je usred ovog ljeta gospodnjega 2017 u Plominu zabilježena ekstremna tuča. Takvu tuču ne pamte ni najstariji mještani Plomina i Plomin luke, vjerojatno ni cijele Istre.

Za primijetiti je da se tamo nalazi termoelektrana Plomin, koja htjeli mi to ili ne koristi ugljen kao energent za proizvodnju el. energije, i koja ispušta pozamašnu količinu ugljičnog dioksida u zrak i doprinosi globalnom, u ovom slučaju zahlađenju . U sjećanju su mi lica raznoraznih stručnjaka koji su hodočastili u Plomin, Labin održavajući javne rasprave, okrugle stolove i predavanja zdušno nas uvjeravajući o tome kako će u planiranu novu termoelektranu ugraditi najsuvremeniju tehnologiju koja će štititi prirodu i imati zanemariv utjecaj na ljudsko zdravlje i koja će ispuštati samo 2.5 milijuna tona ugljičnog dioksida godišnje, da to nije neka količina koja bi štetila prirodi i doprinosila povećanju globalne temperature i stvaranju vremenskih ekstrema poput tuča, recimo. Možda bi se i u Plominu trebalo provesti istraživanje o tome zašto usred toplog ljeta ralice moraju čistiti led s prometnica i da li se smiju djeca grudati u dvorištu umjesto da se kupaju u moru plominskoga zaljeva. Možda bi se iznenadili s rezultatima, ili je možda ipak bolje ne igrati se s gmazovima.

Na kraju možemo samo zaključiti bar što se klime na Zemlji tiče, budućnost će biti predvidljivo nepredvidljiva.

Autor članka: Alen Celija