Sumorno kratki zimski dani nisu baš neka motivacija da te izvuku iz kuće, ali kada ožujak pokuca na vrata svemir pulsira drugačije. Vrijeme hibernacije je na izmaku i proljeće stimulira potrebu za kretanjem. Zavičaj zapjeva pod proljetnim suncem, a mene počnu neizdrživo svrbiti stopala. Budi se onaj prirodni impuls koji vas nagoni na kretanje u bilo kojem smjeru. I tada treba koristiti svaku prigodu za odlazak u prirodu.

Vrijeme je da se krene. Kondicija nam je nikakva, ali odluka je donešena. I krećemo vrlo rano dok se još hladna noć kupa u mjesečini. U mobitelu mi je memoriran itiner današnje rute. Pred nama je oko 40 kilometara hoda, prolazimo 6 kontrolnih točaka i optimistično planiramo hodati oko 10-12 sati.

Long Walk Day (LWD) je manifestacija koju svake godine već tradicionalno organiziraju naši kolege planinari sa Labinštine obilježavajući Dan planete Zemlje (22.04.).

Netko bi pomislio kako je ovaj pohod dug i zahtjevan, no uzmimo u obzir da ga pojedini trekeri prelaze za oko 6-7 sati. Uz duboko poštovanje prema njima, nitko u našoj grupi nema sličnih ambicija i nismo psiho-fizički dorasli takvim tjelesnim naporima.

Mi jednostavno volimo odlaziti u prirodu, odvojiti se od urbane sredine koja nas svakodnevno okružuje, te bukvalno bivati u vremenu i prostoru koje nam je na raspolaganju. Kretati se šumskim i livadskim stazama, slušati lokalne priče mještana, istraživati okruženje oko nas, upijati osebujne mirise, osluškivati harmonične zvukove  i promatrati prostrana panoramska obzorja… Jednostavno biti tamo i guštati!

Naša odvažna skupina broji sedam individualaca. Među njima su moji vrlo dragi prijatelji, prekaljeni planinari avanturističkog duha Đuli, Richi i Toni. Imamo puno zajedničkih kilometara u nogama. Mlade snage koje su nam se pridružile na ovom pohodu su Saša, Marko i Mauro. Oni pripadaju onoj vrsti mladih ljudi kojima je fokus na sportskim  automobilima i brzoj vožnji, ali i oni povremeno imaju potrebu otići u brda. Ja sam sedma karika, a mene samo svrbe stopala i jedva čekam da krenemo.

U Labinu, na autobusnom kolodvoru, okupljaju se u tišini sneni planinari i trekeri. Potvrđujemo prijave i preuzimamo dnevnik LWD-a, te se smještamo u autobus koji kreće iz Labina u 05.00 sati na našu startnu poziciju. Zbunjuju nas ljudi oko nas u lakim trekericama dok prtimo teške ruksake na svoja leđa.

Naše polazište je Brseč, mali egzotičan, srednjovjekovni gradić koji se smjestio uz padine Učke na stjenovitoj istočnoj obali istarskog poluotoka, rodno mjesto Eugena Kumičića. Danas ondje obitava stotinjak stanovnika.

Nismo se još ni kvalitetno iskrcali iz autobusa, a pola sudionika je već dalo petama vjetra. I dalje smo zbunjeni dok se u 6 sati ujutro uspinjemo od Brseča prema našoj prvoj kontrolnoj točki. Noge nam se sapliću po kamenitom terenu dok se neprestano osvrćemo prema istoku za panoramskim svitanjem. Treba prijeći oko 600 m visinske razlike i više nismo sigurni da li je to bila mudra odluka. Dok se krećemo sve strmijim usponom prema stjenovitom  Sisolu u ovo rano jutro, međusobno se tješimo da poskoci još spavaju. Nailazeći na križanje planinarskih putova gdje se odvaja put prema Šikovcu i prirodnog okna Provrtenice već smo nadomak samome vrhu.

Sisol je najviši vrh u južnom dijelu Učke (835 m), gdje nas u njegovoj neposrednoj blizini dočekuje divlji vrt najvećih visibaba koje sam ikad igdje vidjela i zadnja stvar koju biste ovdje očekivali – stari suhozid! Gotovo je nezamislivo da bi ovdje, na uskom hrbatu među surovim vršnim stijenama, netko postavio suhozid.

Nakon dolaska i kratke pauze na Sisolu slijedi spuštanje preko Bukova do Plomina. Uspon do Sisola smo savladali za dva sata. Vedri smo i veseli. Pogled se otvara na sve strane dok visoki dimnjak termoelektrane Plomin izranja iz oblaka pod nama. Znamo da nas u restoranu Dorina očekuje doručak pa nam je korak puno lakši nizbrdo. Zadovoljno pratim naš itiner, stigli smo dovoljno rano na drugu kontrolnu točku da ležerno doručkujemo. Oni lakonogi trekeri vjerojatno su preskočili doručak u žurbi, nigdje im ni traga.

U Dorinu stižemo u 9.30h, veselo čavrljamo sa planinarima u dolasku i odlasku dok obilato doručkujemo. Nakon ove pauze ispali smo malo iz itinera, ali uvjereni smo kako ćemo to ubrzo nadoknaditi. Do Standara nam treba 3h. Nastavljamo se spuštati prema Plomin Luci. Više se kotrljamo nizbrdo po skliskom terenu nego što hodamo. Spustili smo se u hipu. Ovdje nailazimo na brodicu našeg spasioca Marina što pobuđuje uspomene na jedan od naših prethodnih izleta. Toga dana je bio Tonijev vučjak Cezar sa nama i ako tada Cezar nije progovorio vjerojatno nikad ni neće. Nakon te avanture Richi je nabavio mačetu koju uvijek nosi sa sobom, ali to već spada u jednu drugu priču.

Ukoliko pitate mještane Plomin Luke kako im je živjeti pored kompleksa TE Plomin2, reći će vam da im zrak više zagađuje tvornica kamene vune Rockwool smještena na Čepičkom polju ispod Potpićna od termoelektrane smještene u samoj plominskoj luci. Vjerojatno, zahvaljujući visini dimnjaka od 340 metara čime, ako se ne varam, i danas spada u najviše građevine u Hrvatskoj.

Prelazimo most i nastavljamo uspon širokim šumskim putem prema Standaru. Sad je već zagrijalo i skidamo višak odjeće sa sebe. Putem nailazimo na napušteno selo Veselici gdje se uvijek rado zavlačimo među obrasle zidine. U prvoj kući na koju nailazimo nekoć su živjeli domaćini koji su rado ugošćavali planinare. Danas je selo potpuno pusto, a osim planinara ponekad možete susresti bicikliste i lovce. Kada imate dva strastvena fotografa u društvu, kao što su Richi i Đuli neizbježno je zastajkivanje po zadatku. Bespogovorno pozirate jer je to jedini način da brže obavimo fotosession i krenemo dalje. Discipliniranano i rezignirano slušam upute: stani, vrati se do onog stabla, idi lijevo do one stijene, okreni se, digni ruke, a sad jednu zajedničku…

Raspoloženje je dobro. Ne žuri nam se, imamo cijeli dan pred sobom. Krećemo se lagano uzbrdo šumskim putem, beremo šparuge,  razgovaramo, zbijamo šale, fotkamo… Kada se krećete u ovakvoj grupi neizbježno se međusobno usporavate. To je solidarnost na djelu. Kada Marko ima potrebu da se zaustavi kako bi izvadio zalutali kamičak iz gojzerice, svi posjedamo u travu. Ako Saša dobije ideju da se penje po konstrukciji antene, uključujemo se u akciju, bilo kao sudionici ili promatrači. Kada bilo tko od nas vadi hranu iz ruksaka, svi sjednemo i jedemo. Richi bere šparuge, berem ih i ja. Kada Toni pita što se ono nazire tamo u daljini, znatiželjno vadimo kartu i sve su glave usredotočene na topografiju s kojom raspolažemo. Putem se razvije pravi mali skladan kolektiv.

Ruksaci su nam puni raznih delicija. Gradska djeca vode brigu o tome da ne ostanu gladna. Kada bismo povadili svu hranu koju nosimo sa sobom mogli bi tri dana provesti na putu. Ima tu kuhanih jaja, pancete, kobasica, sira, maslina, suhog i svježeg voća, limenki piva, termosice čaja, zalihe vode i obavezno poneka pljoska domaće rakije.

Nakon izlaska iz šumovitog dijela stižemo na travnatu visoravan, otvara nam se predivan pogled na Plominsku goru i južni dio Učke. Zalegli smo u travu kako bismo uživali u panorami. Plominski zaljev pod nama, a Cres sa cijelom svojom surovom obalom  izranja iz mora. Mimoilaze nas drugi planinari, pozdravljaju nas u hodu, ne zadržavaju se dugo. Nailazi grupa slovenskih planinara u suprotnom smjeru koji su krenuli iz Labina na Sisol. Podne je prošlo odavno, a Aleksandar nas čeka na sljedećoj kontrolnoj točki. Treba krenuti dalje.

Kako se udaljavamo od plominskog kanala, tako nam se vidik otvara prema Lošinju i gledamo Osorščicu u izmaglici. Stižemo na Standar. Aleksandar nam javlja da smo posljednji stigli na treću kontrolnu točku. Dok zavirujemo u upisnu knjigu on se već pakuje i odlazi. Dovikuje nam u hodu da su prvi trekeri već stigli na cilj. Kad prije? Od same pomisli na njihov tempo kretanja po krševitom istarskom tlu zabole me zglobovi.

Već smo sedam sati na stazi, a do Skitače imamo bar još osam sati hoda ovakvim tempom. Put nas vodi predivnom šumskom stazom, prepunom mirisa šarenog cvijaća pored Ripende Vicani. Pružili smo korak do sljedeće kontrolne točke. Užurbano se spuštamo strmom stazom pored stijena, prelazimo cestu Labin-Rabac gdje nastavljamo strmi silazak uz sajlu dok nam kamenje klizi pod nogama. Stižemo u podnožje slapova. Sada opet slijedi uspon do sljedeće kontrolne točke, ali Đuli i Toni su poželjeli brčkati noge u jezercu.  Teško je odolijeti iskušenju. Nalazimo se u dnu kanjona uz uređenu živopisnu pješačku stazu koja povezuje Labin i Rabac.

Uspinjući se preko slapova pored ostataka starog mlina stižemo do zidina ruševne crkvice Svetog Hadrijana. To je naša četvrta kontrolna točka. Prošli smo više od pola puta, osam  sati smo na stazi. Ne susrećemo više planinare. Optimizam i vedrina su nam u laganom opadanju. Ovdje je još jedno savršeno mjesto za još jednu pauzu. No, nakon svakog obroka teže se krećemo. Lijepo kaže Đuli da se sa svakog izleta vrati dva kilograma teži.

Dok Richi i ja beremo posljednje šparuge na ovom dijelu trase ostali su posjedali uz cestu koja vodi iz Marine za Labin. Dovikuju nam da požurimo.  Polako nas stiže umor. Iz žbunja mi se pričini da Đuli stopira na cesti. Zaustavio je auto slovenskih registracija, a iza njih se ubrzo stvorila cijela kolona automobila. Prilazim mu znatiželjno kako bih saznala što se događa.

On je uistinu stopirao auto s namjerom da se s njima odveze do autobusne stanice u Labinu. Dosta mu je hodanja i on iz ovih stopa ide kući. Raspravljamo o tome da nema smisla sada odustati, na Skitači nas čeka topla maneštra. Đuli me gleda trenutak i vidim da se dvoumi. Zna da je pred nama bar još 5 sati hoda i da će nas uhvatiti noć. Onda se ipak odlučio zahvaliti Slovenkama, pa se zatim naglo izgubio u gustišu. Dok ostali sjede uz cestu i zbunjeno očekuju neko objašnjenje, Đuli već grabi krupnim koracima uzbrdo. Predomislio se i sada ga više nitko ne može zaustaviti. Užurbano odlazimo za njim kako bismo ga dostigli.

Umorni smo i korak nam je sve teži. Kako sunce zalazi postaje sve hladnije. Navlačimo kape i kapuljače. Krećemo se po visoravni dok vjetrar šiba po nama. Prilično smo se razvukli i koncentracija nam je pala. Mrkli je mrak i teže se orijentiramo. Putem se gubimo na križanjima, pa se vraćamo i međusobno nalazimo. Razgovoramo samo po potrebi. Svu svoju energiju ulažemo u hodanje.

Nekako stigosmo na vrh Oštri, posljednju kontrolnu točku. Naša mala skupina u punom sastavu, posljednjih sedam sudionika ovog pohoda. Oni koji nisu u međuvremenu odustali, već su poprilično odmakli ispred nas. Dežurni nas nestrpljivo čeka na bočnoj padini gdje se sklonio s vjetrometine. I mi jedva čekamo da se sklonimo sa vrha. Nastavljamo se kretati posljednjom dionicom prema Skitači. Još samo dva sata hodanja. Šutimo svatko sa svojim mislima. Umorno vučemo noge dok se fokusiramo na svijetlo u daljini. Ta malena točkica svjetlosti u daljini je naš konačni cilj. Pokušavamo se ubrzati koliko nam to naša umorna tijela dopuštaju. Imaš osjećaj kao da se krećeš u mjestu i da nikada nećeš stići.

Na Skitaču smo stigli poslije 21h. Iscrpljeni, ali zadovoljni, smjestili smo se uz toplo ognjište u planinarskom domu. Uz maneštru i pivo prisjećamo se svih komičnih detalja koje smo doživjeli tijekom toga dana. Dobro smo spavali tu noć. Na putu smo proveli punih 15 sati i vrijedilo je svakog koraka.

Mogli bismo i ovog proljeća na Long Walk Day. Kako kaže Đuli, uvijek možeš odustati. Važno je krenuti. Travanjsko sunce vragolasto nam se osmjehuje, a mene  nakon ovog sažetog putopisa opet neizdrživo svrbe stopala.

Najdragocjenije na mom životnom putu su mjesta koja posjećujem i ljudi koje susrećem.

Članak prenesen uz odobrenje: www.bloggers.media
Autor članka: Nataša Radola