“Svakome bi trebalo odrediti da putuje s vremena na vrijeme. Čak i više: da nikada ne zastane duže nego što je neophodno. Čovjek nije stablo, vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost.

Vežući se za jedno mjesto, čovjek prihvaća sve uvjete, čak i nepovoljne,  i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, netko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je prvi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje.

Ostajući, čovjek trpi ili napada.
Odlazeći čuva slobodu.”

Meša Selimović “Derviš i smrt”