Muntjak (Muntiacus reevesi) pripadnik je potporodice jelena. Rašireni su po južnoj, jugoistočnoj i istočnoj Aziji. U zatočeništvu dožive oko 17 godina. Nepoznat je u Hrvatskoj, ali mu se invazivno povećava brojnost u Velikoj Britaniji.

Tijelo mu je obraslo kratkom, mekom dlakom tamnosmeđe, žućkaste ili sivkaste boje. Samotni su ili borave u manjim skupinama. Hrane se travom, niskim raslinjem, otpalim plodovima, korijenjem. Nastanjuju uglavnom šumska područja s gustom vegetacijom, često u blizini vode.

Na čelu mužjaci imaju dvije tamne pruge u obliku slova V koje dosežu do rožišta, a ženke tamniju dlaku u obliku dijamanta. Dugih rožišta s kratkim rogovima i vidljivim očnjacima u gornjoj čeljusti. Gornji očnjaci mužjaka produljeni su pa u luku izbijaju ispod gornje usne. Suzne žlijezde su vrlo izražene. Bedra su viša od grebena pa životinja izgleda pogrbljeno. Rep je kratak i poprilično širok, a drži ga uspravno ako je uznemiren.

Glasanje im nalikuje lajanju. Drugo ime za muntjaka je „jelen koji laje“. Uznemireni muntjak može vriskati, a ženke s podmlatkom ciče.

Aktivni su cijeli dan, a najviše tijekom zore i sumraka. Na otvorenim prostorima gdje su često uznemiravani aktivniji su tijekom noći. Nakon hranjenja zalegnu da bi u miru preživali.

Muntiacus reevesi nalazi se na Popisu Europske unije invazvnih stranih vrsta od 2016. godine pa njihovo prisustvo u Europi nije poželjno. Mi smo imali priliku osobno upoznati i doživjeti dva usamljena primjerka ove neobično dražesne vrste u njemačkom Wildparku Tripsdrill.