Potraga za jetijem provlači se kroz daleku prošlost još od doba Aleksandra Velikog. On je tijekom pohoda na dolinu Inda 326. godine prije nove ere uvrtio sebi u glavu da će uhvatiti jetija u visokim planinama Himalaja. Lokalni stanovnici su ga uspjeli odgovoriti od te sulude ideje uvjerivši ga da jeti ne bi mogao dugo preživjeti spuštanjem u nizinu.

Od tada pa do danas raspredale su se nevjerojatne priče o rijetkim susretima s tajanstvenim jetijem.  Puno se diskutiralo o pronađenim tragovima tog neobičnog anonimusa koji obitava u  negostoljubivim prostranstvima ove naše čudesne planete.

Čini se da jeti ili kako ga još nazivaju “snježni čovjek” obitava u surovom krajoliku na ekstremnim temperaturama u dalekim i nepreglednim prostranstvima Sibira i Himalaja. Pretpostavljamo da je upravo zbog toga uspio do današnjih dana preživjeti u svojoj anonimnoj izolaciji daleko od ljudskih očiju i utjecaja. No, ljudi su mu ipak tijekom duge povijesti nadjenuli mnoga imena.

Riječ “jeti” potekla je od tibetantske riječi, a koriste se i himalajski izrazi ” miche” što u prijevodu znači “čovjek-medvjed” ili “migoi” odnosno “divlji čovjek”. Nepalski narod koristi izraz “bun manchi” što bi se prevelo kao “čovjek iz džungle”, a postoji i izraz “mirka” ili “divlji čovjek”  te “kang admi” u prijevodu “snježni čovjek”. Sve u svemu čini se da je Jeti daleki rođak Bigfoota koji također tajanstveno luta na drugom kraju planete divljinama Kanade i SAD-a. Osnovna intrigantna karakteristika koja nas zbunjuje je njihovo uspravno držanje i dvonožno kretanje.

U postojanje snježnog čovjeka dok jedni vjeruju, drugi podozrivo sumnjaju. Mi ga vidjeli nismo i teško da ćemo se ikada naći u prilici susresti ovo tajanstveno biće, ali nam je zanimljivo istraživati čudesan svijet oko nas pa je tako i tema o jetiju zaintrigirala našu znatiželju. To što ga mi nismo vidjeli ne znači da on ne postoji.

Još od doba Aleksandra Velikog do današnjih dana nailazimo na njegove tragove i nevjerojatne priče o tom mitskom biću. U 19.stoljeću H.Siiger opisuje ga kao stvorenje koje nosi u ruci kamen kao samoobrambeno oružje i ispušta neobičan zviždukav glas. Tvrdio je da su ga himalajski stanovnici nepoznatog porijekla Lepcha štovali kao Boga lova.

James Prinsep je 1832. godine zapisao susret svog lokalnog vodiča sa dvonožnim stvorenjem bujne tamne kose koje je tom prilikom ustrašeno pobjeglo, te ga uspoređuje sa orangutanom. I Laurece Waddell izvještava 1899. godine o tragovima velikog stvorenja u Himalaji, ali u svojim istraživanjima uvijek nailazi samo na lokalne priče bez konkretnih dokaza.

U 20. stoljeću izvješća o jetiju su puno učestalija, što nimalo ne čudi. Razvoj kulture putovanja u daleke i nepoznate krajeve, tehnološki razvoj i  medijska komunikacija doprinose brzom širenju vijesti i informacija širom planete. U tim izvještavanjima uvijek se spominje dvonožno stvorenje uspravnog držanja i bez odjeće. Točno tako ga je opisao i fotograf Tombazi 1925. godine.

Tijekom 2. svjetskog rata poljski vojnik Slawomir Rawicz bježeći iz sibirskog Gulaga preko Himalaje u Indiju tvrdi da je nabasao na svom putu na dva jetija koji su besposleno tumarali po snijegu. Dva sata je čekao da se stvorenja udalje kako bi nastavio put. Opisao je to u svojoj knjizi The Long Walk.

Godine 1951. Eric Shipton uspinjući se na Himalaju fotografirao je tragove jetijevih otisaka na 6 000 metara nadmorske visine. I tada su sumnjivci kritički tvrdili da su to najvjerojatnije tragovi ljudskih stopala izobličenih u snijegu.

Samo dvije godine nakon toga Edmund Hillary i Tenzing Norgay nailaze na nove tragove velikih stopala u snježnoj Himalaji, ali kako vrijeme prolazi tako i oni zauzimaju stav skepticizma na svoje vlastito iskustvo. Edmund kasnijih godina ponovno odlazi u potragu za jetijem. 1986. godine i Reinhold Messner tvrdi da se prilikom svog uspona susreo licem u lice sa jetijem. U svojoj knjizi My quest for the yeti opisuje ga kao ugroženu vrstu Himalajskog smeđeg medvjeda koji se može kretati uspravno i četveronoške. 2009. godine Joshua Gates u svojoj drugoj istrazi dolazi do uzoraka kose iz koje forenzička analiza pronalazi nepoznati DNK.

Planine

Prije par godina trojica Rusa su prepričala zgodu o susretu sa jetijima. Kada su ugledali u daljini čovjekolika stvorenja povikali su prema njima “treba li vam pomoć” nakon čega su se ovi vrlo brzo udaljili. Obzirom na više sličnih iskaza dalo bi se zaključiti da su jetiji u svojoj prirodi plaha stvorenja koja se drže daleko od ljudi i izbjegavaju susrete sa čovjekom. Čini se da samo pukim slučajem, dok su u potrazi za hranom ili nekim drugim svojim poslom, može ih iznenaditi ljudska pojava koja nije uobičajena u njihovom obitavalištu.  

Sve u svemu, kroz dugi vremenski period nastajale su uzbudljive priče o tragovima i susretima sa jetijem da bi se iste te priče zloupotrebljavale ili demantirale. Ovdje smo spomenuli samo mali djelić tog intrigantnog mozaika o tajanstvenom biću nalik na medvjeda, čovjeka i majmuna prilagođenom da stoljećima boravi u surovoj klimi  i nedostupnim predjelima. Možda je upravo zbog toga uspio opstati i ostati nepoznanica do današnjih dana prilagođen životu u visokim nepristupačnim planinama Himalaja i Južnog Sibira.

U njegovo postojanje možemo vjerovati, a možemo  i sumnjati. Možemo znatiželjno istraživati, a možemo ga ostaviti u miru i prepustiti njegovoj slobodi, spokojni u svom neznanju i njegovom tajanstvenom obitavanju. 

Facebook komentari

komentara