Sine jesi li spreman, idemo na izlet, ‘ajde brže Međunarodni praznik rada je, sjećam se tih riječi moga oca još iz ranih razreda osnovne škole. Nisam onda shvaćao što se slavi, bilo je bitno to što se ide negdje u prirodu s prijateljima i što je cijeli dan ispunjen zabavom, a k tome nema škole, predivno. Prošla je osnovna škola, krenuo sam u srednju školu i po nastavnom programu smo imali praksu u raznim proizvodnim firmama, to je bio moj prvi pravi uvid u činjenicu što je radništvo i kako radnici zarađuju za život.

Sam fizički rad je težak, jako težak i ako je taj rad ujedno s ograničenim ili nikakvim pravima i ako za rad ne postoji adekvatna nagrada onda povijesni događaj o uzroku i povodu za obilježavanje 1. svibnja kao Međunarodnog praznika rada treba doživjeti kao bitan dan u osvješćivanju radničkih prava.

Vratimo se u prošlost, cijelo 19. stoljeće bilo je obilježeno iskorištavanjem radništva, niske plaće, rad koji je trajao u prosjeku po 12 sati na dan, a bilo je slučajeva gdje su radnici radili i po 18 sati dnevno, među njima su bila i djeca radnici. SAD su prednjačile u zatiranju radničkih prava, mada niti ostale države svijeta nisu bile ništa bolje ako ne i gore po pitanju prava radništva.
Dana 1. svibnja 1886. godine u Chicagu je prosvjedovalo oko 40.000 radnika ističući zahtjeve simbolizirane u 3 osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja. Policija je u “zaštiti” prava krupnog kapitala intervenirala s oružjem i ubila šest, a ranila oko 50 radnika. Puno je prosvjednika uhićeno, a vođe štrajka su izvedene pred sud. Petero ih je osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju.

U spomen na krvoproliće prema radnicima u štrajku u Chicagu 1. svibnja 1886. godine, na 1. kongresu Druge internacionale 1889. godine odlučeno je da će se 1. svibnja svake naredne godine održavati radnički prosvjedi. Već od sljedeće 1890. godine taj datum postaje međunarodnim danom opće solidarnosti radništva. U Hrvatskoj se praznik rada počeo slaviti 1890. godine. Hrvatski radnici također su istaknuli zahtjeve u znaku tri osmice. Zagrebački su radnici kao uvod u proslavu te godine održali niz štrajkova i skupova. U zgradi Hrvatskoga doma, kako su pisale Narodne novine, govornici su na velikoj radničkoj skupštini pred 1000 radnika naglašavali: “Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi”

I tako do dana današnjeg radnici se bore protiv nadiruće kapitalističke pomame za većim profitom, a na uštrb radništva, zato podržimo tu borbu osvješćivanjem prava radništva i njihovih obitelji, nemojmo na ovaj dan samo napuniti trbuščiće i već sutra zaboraviti milijune obespravljenih radnika širom svijeta.