Konačno je svanulo jutro i jedva smo se maknuli od Vlade Čaplje kojeg, navodno, zna cijela Srbija i Crna Gora zbog preprodaje koke i kriminala. Otišli smo do pekare pojesti nešto i kupiti kruh za kasnije. Prvi put sam vidio burek s pećurkama (gljivama) pa sam si to kupio. Nažalost, kvaliteta niti blizu ”Oklagiji”. Vani je puhala crnogorska bura, bar 35 čvorova, i znao sam da će pedaliranje biti teško. Hladno je i puše kao ludo. Zabundali smo se i krenuli prema crnogorsko-albanskoj granici na prijelazu Božaj. Što smo se više približavali granici, to je količina smeća uz cestu bila veća. Broj albanskih registracija isto, a u mjestu Tuzi, još u Crnoj Gori, izgledalo je kao da tamo žive Albanci. Pedaliranje je bilo teško zbog vjetra, ali nekako smo napredovali. Približavali smo se Skadarskom jezeru. Tri kilometara prije prijelaza govorio sam Deanu kako ćemo u Albaniji sigurno imati susrete s divljim psima.

Tek što sam mu to spomenuo, popevši se na mali brežuljak čuo sam lavež u daljini. Stajali smo mirno. Na udaljenosti od sto pedeset metara skupila se ”banda” pasa. Kao iz nekog crtanog filma, stajali su u vrsti i blokirali cestu. Nevjerovatno!! Dean me pogledao i upitao: „Što ćemo?“ Nije mi bilo svejedno. Predložio sam da uzmem kameru u ruke (mali gp pr) te da se zaletimo full gas u pse pa šta bude, bude. Zapedalirali smo kao dva luđaka i počeli urlati poput Indijanaca u starim vestern filmovima. Psi su još jače počeli lajati, tako da smo im vidjeli oštre zube. Kad smo se približili, psi su se razbježali. Jednog, koji je ostao na cesti, ganjali smo sve do graničnog prijelaza. Granični prijelaz bio je nalik nekom lučkom mjestu koje ne radi još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Popucan asfalt, još napuštenih pasa i brdo kamiona s jedne i druge strane granice koji čekaju na pretres policije.

Prešli smo najluđi granični prijelaz kojeg sam ikad vidio i ušli u Albaniju. Ulaskom u zemlju prvo što sam primijetio bilo je brdo smeća uz cestu i dosta prljav okoliš. Pored natpisa ”Nacionalni park Skoder”, ironično, nalazila se hrpa smeća veća od jednog kamiona. Na cesti smo imali bliske susrete s ovcama, kokošima, kozama te njihovim pastirima. Nerijetko smo viđali pokraj ceste stare mercedese, motore bz nekih djelova,benzinske stanice s jednom crpkom na zemlji. Cesta je bila široka nalik onim američkim kuda se voze šleperi. Dok smo vozili prema gradu Škoder, prošli smo pokraj velikog Skadarskog jezera. Nedugo nakon samog ulaska u Albaniju počela je padati kiša. Stavili smo kabanice na sebe. Kiša je pojačala. Jedva sam vidio cestu. Primijetio sam da se počinjem sporije kretati. U vožnji sam bacio oko na gume kad ono guma na podu. Nikad u životu nisam promijenio gumu i baš sad, po ovom pljusku, negdje u Albaniji moram se uhvatiti u koštac s tim. Super. Za čudo, riješio sam to bez greške i relativno brzo. Dean mi je rekao da je izgledalo kao da to radim svaki dan. Krenuli smo dalje, kiša je lijevala. Prvobitni plan bio je stići do grada Lazea. Zbog kiše, koja nije prestajala padati, odlučili smo skratiti rutu i prespavati u Skoderu. Obojci su nam šuze promočile.

Ulazak u Skadar bio je ”sick shit” doživljaj. Pljusak na full, smeće posvuda, prepuno starih auta, vešmašina, pasa, ljudi na biciklama i kišobranom u ruci. Takav prizor još nikad nisam vidio. Divlji promet koji se bazira na trubljenju iako na kraju sve prolazi bez sudara. Lutali smo u potrazi za bilo kakvom turističkom agencijom sporazumijevajući se rukama i nogama s ljudima. Srećom, naletili smo na jednu turističku agenciju u kojoj su rekli da u gradu postoji nekoliko hostela. Otišli smo do hostela Arca. Najveće ”style” mjesto u kojem smo dosad odsjeli. Unutar samog hostela, koji su osmislili i sagradili mladi alternativni arhitekti iz Italije i Albanije, nalazi se bar, studio za snimanje glazbe, mini  kino i cool dvorište. Cijena 8 € u koju je uračunata i jutarnja kavica, talijanska Lavazza, i croasant. Kako smo bili mokri od kiše, koja nas je putem pratila, prvo smo se presvukli, otuširali i svu mokru odjeću i obuću stavili na sušenje. Sve električne pećice iz susjednih soba donijeli smo u našu sobu. Najveći problem bio je osušiti tenisice. Bez njih nismo mogli van iz hostela. Nakon sat i pol čekanja, iako se nisu u potpunosti osušile, navukli smo čarape te na njih stavili vrećice za smeće i obukli mokre tenisice.

Otišli smo napraviti đir po gradu. Malo podsjeća na Italiju, malo na Orijent. Dućani izgledaju drukčije i odskaču od europskih standarda. Ljudi djeluju jako toplo. Puno veselih lica. Sve je extra jeftino. Promijenili smo eure u Albanske lekove. Kupili smo povrća za skuhati veliki lonac mineštre, a platili smo to svega 5 kuna. Usnimio sam pokoji kadar popodnevnog života u gradu, a nakon toga otišli smo natrag u hostel. Na našem katu imali smo veliku kuhinju koju smo dijelili s nekoliko studenata iz Italije. Jedan od njih ispričao nam je priču kako Talijani ulažu u Albaniju lovu nadajući se da će stvoriti ovdje mjesto za ljetovanje. Turizam je u razvoju što bi trebalo biti dobro za cijelu zemlju. Možda bi to moglo pripomoći oporavku države od dugogodišnje diktature Envera Hoxhe.

Enver Hoxha (Hodža) (Gjirokastra, 16. listopada 1908. – Tirana, 11. travnja 1985.), komunistički vođa Albanije od 1944. do 1985. Za vrijeme svoje vladavine Hoxha nije ikada bio na dužnosti državnoga poglavara. Rodio se je u mjestu Gjirokastëru, na jugu Albanije, domu mnogih uglednih obitelji. Otac mu je bio trgovac tkaninama i za vrijeme njegova djetinjstva puno je putovao. Zbog toga se Enver okrenuo stricu Hysanu koji je izvršio veliki utjecaj na njega. Hysan se borio za nezavisnost Albanije, što se i dogodilo 1912. godine. Protivio se vladama nakon nezavisnosti, posebno nakon dolaska kralja Zoga na vlast 1928. godine.

Počeo je 1930. studirati na Sveučilištu u Montpellieru, ali je brzo odustao. Od 1934. do 1936. radio je u albanskom veleposlanstvu u Bruxellesu. Neko je vrijeme radio kao učitelj, no kad se odbio učlaniti u Albansku fašističku stranku, otpušten je. Izgubivši posao učitelja, otvorio je prodavaonicu duhana u Tirani. Uskoro su se tamo počeli skupljati pripadnici male skupine komunista. Za vrijeme invazije Mussolinijeve Italije na Albaniju, borio se protiv okupatora. Jedan je od osnivača Albanske komunističke partije. Bio je njen glavni sekretar.

Nakon Drugoga svjetskoga rata bio je premijer Albanije od 1944. do 1954. godine. Od 1946. do 1953. bio je ministar vanjskih poslova. Divio se Staljinu i bio je pristaša marksizma-lenjinizma. Osnovao je tajnu policiju Sigurimi koja je slijedila represivne metode NKVD-a, MGB-a, KGB-a, i Stasija. Za sobom je ostavio 700.000 bunkera. Bunkeri su građeni za jednu osobu, ali Albanija je tada imala 3 milijuna stanovnika. Godine 1967. Albanija je postala ateistička država. Činio je čistke i na vlasti. Pretvorio je Albaniju iz polufeudalne u industrijsku zemlju.

Oduzimao je zemlju bogatim veleposjednicima, provodeći kolektivizaciju. Također je žestoko napadao Crkvu. Plijenio je džamije, crkve, samostane i svetišta, prenamijenivši ih u staje, skladišta ili kina. Djeci se nisu smjela davati vjerska imena. Bilo tko uhvaćen s Kuranom, Biblijom, ikonama ili bilo čime drugim suočio se s dugotrajnim zatvorskim kaznama. Političkih protivnika rješavao se ubojstvima, tjerajući ih da emigriraju, ili ih je zatvarao u radne logore. Svaki treći Albanac iskusio je patnje od strane režima. Albanija je istupila iz Varšavskoga pakta zbog intervencije u Čehoslovačkoj. Povlastice su imali samo aparatčici ili visoki dužnosnici režima. Godine 1981. djelomično se povukao se u mirovinu, te je umro 1985. u 77. godini života.

 Skuhali smo si večeru, popili koje pivo i otišli na spavanje.

Hvala ti!!