Ujutro smo odradili sve što je bilo potrebno prije polaska. Startali smo s doručkom u ”Oklagiji”. Probali još nekoliko delicija što nismo stigli prije. Otišli smo do ljekarne, vratili se u sobu spakirati stvari, zakačiti bisage na bicikle i to je trebalo biti to. Još jučer odlučili smo ići autobusom do Podgorice. Preskočiti tih tristo osamdeset kilometara i ne odvoziti, ne doživjeti ih zbog zime, ali i koljena. Jebiga. Jednom drugom prilikom. Kada bude neko drugo doba godine, tamo ću sigurno otići.

Jučer smo provjerili raspored vožnje autobusa za Podgoricu i odlučili smo u 14:00 napustiti Sarajevo. Došli smo do kolodvora nešto prije nego li je stigao autobus kojim smo trebali ići. Točno na vrijeme stigao je naš prijevoz, ali ne autobus, već kombi. Nadao sam se da neće biti problema jer moramo ukrcati i bicikle i prtljagu. Šofer je rekao: „Neće to ići tako sinko.“ Kombi je bio malen, a na putu do Podgorice ukrcalo bi se sigurno još putnika. Naše bicikle zauzimale bi previše mjesta. Morali smo pričekati sljedeći termin polaska i samo se nadati da će doći autobus, a ne kombi. Sljedeća vožnja bila je tek u 20:00.

Temperatura u Sarajevu danas bila je nešto niža od proteklih dana. Bili smo odjeveni u tajice, a kako se nismo nešto previše kretali, počelo nam je biti zima. Otišli smo do ”Barhame” na dug ručak. Ostali smo tamo sve do 18:00. Iskoristio sam to vrijeme za pisanje i planiranje rute – kamo i kuda ćemo dalje kad se spustimo u Podgoricu. Nakon ručka otišli smo, ovaj put, na drugi kolodvor koji se nalazio u istočnome dijelu grada. Tamo je bio parkiran ‘normalan’ autobus kompanije ”Božur” iz Crne Gore. Nadao sam se da je to naš prijevoz. Iz vozila, nedugo nakon što smo stigli, izašao je krupan šofer sijede i kratko pošišane brade. Na crnogorskom ”naglasaku” rekao je da će nešto smisliti oko bicikla. Pristajao sam na sve, samo neka nas otfura iz hladnog Sarajeva. Već mi je bilo dosta odmora, hranjenja i ne pedaliranja.

Ukrcali smo bisage i bicikle u autobus i za nekih dvadesetak minuta napokon krenuli dalje u našu avanturu. Preko Foče i Nikšića oko 2:30 ujutro stigli smo u Podgoricu. Vani je puhao orkanski vjetar i bilo je mračno. Odlučili smo krenuti čim se sunce pojavi. Zbuksali smo se u kafić jugoslavenskog štiha na kolodvoru koji je jedini i bio otvoren cijelu noć. Nismo bili sami. Konobar je bio s prijateljima za šankom s kojima smo se nešto kasnije i mi zašprehali.

Oko 3:30 u kafić je ušla grupa ”frajera” pijanih ko guzice . Pojeli su hamburgere i nastavili cugati jer očito ništa drugo nije bilo otvoreno. Glavni frajer te grupe dobacivao nam je neke fore. Ni Dean ni ja nismo znali kako se ponijeti s pijanim likom čiji mi je izraz lica govorio da nije zajebancija. Kad su mu drugari otišli, sjeo je s nama za stol. Počeo se hvaliti kako je bio bogat, da je bio u zatvoru više puta, vozio Ferarria, Lamborginia, obišao pola svijeta i da se bavi raspačavanjem kokaina. Rekao je da je spržen od toga. Postao je naporan. Nije se gasio. Hranio je svoj ego i pričao nam o jet set svijetu koji me uopće ne zanima. Opet, s druge strane, imao je nešto simpatično u sebi. Kad je konačno zašutio i poslušao našu priču o putovanju biciklama i da nismo likovi koji briju na masnu lovu i bijelo, htio se opet uzdići. Rekao je da je proveo sedam godina u buksi jer je ubio čovjeka. Ludi Vlado Čaplja i njegove kriminalističke priče. Na kraju je ipak izjavio i jednu pametnu: „Ma znaš, jebeš sve to kad sad nemam ni prijatelja više.“

Konobar je na televiziji gledao kratkometražne psiho-oldschool filmove sve do jutra, a mi smo bili primorani čekati…

Hvala ti!

Oscar Piljek