Savudrijska vala – Piranski zaljev je donji potopljeni dio riječne doline između Piranskoga i Savudrijskoga poluotoka, nastao poslije zadnjega ledenoga doba.

Piransku stranu čine mekani slojevi lapora i pješčenjaka koje nazivamo flišem, obala je raznolikija i unatoč kraćim strmim odsječcima (klif) ima ravnije dijelove. Savudrijska strana građena je od čvršćih vapnenaca, obala je stoga jednolična, strmija, kamenita i krška. Zaljev je plitak, dubine 10-20 metara. Plitko dno nastalo je postepeno zbog jakoga nanošenja pjeskovitih i glinastih naplavina rijeke Dragonje i Drnice iz flišnog zaleđa.

U prošlosti se na području Kanegre vadio kamen, a kraj Sečovlja su se iskorištavali slojevi ugljena ispod morske površine. Priobalna plovidba ovdje je odavno bila vrlo razvijena. U Savudrijskoj vali nalaze se uzgajalište školjaka i solane. U unutrašnjosti zaljev se nastavlja niskom ravnicom rastresitog i poroznog tla, koja je kultivirano vrlo izmijenjena prvenstveno zbog tamošnjih solana.

Poznate piranske solane smještene su u tri zasebna kompleksa:
Sečovljanske solane nastale su na ušću Dragonje
Lucijske solane nastale su na ušću potoka Fazan kraj Lucije
Strunjanske solane na ušću Strunjanskoga potoka

Prvi povijesni  spomen piranskih solana iz 1278. godine odnosi se na općinsku koncesiju za izgradnju solnoga polja. Piranci su slobodno prodavali svoju sol sve do 1283., kada su potpali pod vlast Venecije. Venecija je ograničila proizvodnju soli sve do 1749.godine.

Piranski su solari 1377. godine naučili od paških solara uzgajati petulu – muljevita mješavina mikroorganizama i mineralnih tvari, što je podiglo kakvoću proizvodnje i cijenu soli. Najveći su opseg piranske solane imale pod Austro-Ugarskom.

Sečovljanske solane postale su parkom prirode i u njemu je 1991. godine otvoren Muzej solinarstva. Sečovljanske solane uvrštene su 1993. godine na Popis močvara međunarodnog značaja.