Gospodin Josip je živio u mom naselju. Upoznala sam ga u obližnjoj šumici u koju svi dolazimo sa svojim psima na istrčavanje i igru. Bio je u ranim sedamdesetima i uvijek je dolazio sa svojom kujicom Bellom. Već izdaleka bismo ih ugledali, on se kretao malo sporije, Bella bi najradije pojurila prema svom psećem društvu ali iz obzira prema njemu išla je polako, prateći njegov tempo. Iz razgovora sam saznala da Josip živi sam, da Bella ima sedam godina i da ne zna što bi bez nje. Ona je razlog što se dignem ujutro, što šetam, što sretnem druge ljude, što sam još uvijek nekome potreban, rekao je. Povjerio mi je da sa Bellom priča i da ga ona sve razumije.

Prolazilo je vrijeme, Josipa i Bellu bih sretala povremeno a onda su prestali dolaziti. Pitali smo se gdje su dok nam jedna od susjeda nije rekla da je otišao u dom. Počeo se slabije osjećati i nije više mogao živjeti sam. «A Bella?» -upitali smo svi u isti glas. Rekla je da za nju ništa nije čula. Već drugi dan smo saznali da je Bella nakon Josipovog odlaska ostala sama u njegovom dvorištu (inače je živjela sa njim u kući) i da je stalno plakala i zavijala, dolazili su nepoznati ljudi, vjerovatno rodbina, nahraniti je jednom dnevno ali je ubrzo nestala. Svi smo se organizirali i krenuli u potragu za Bellom ali ju nismo našli i nikad nismo saznali što joj se desilo i gdje je završila. Da li je zbog zavijanja i plakanja zasmetala nekom susjedu pa je pozvao šintere, da li su je ti nepoznati ljudi negdje odveli, da li je sama pobjegla iz dvorišta i krenula tražiti svog Josipa? Provjerili smo u šinteraju, pitali smo i te nepoznate ljude ali nitko ništa nije znao. Nadali smo se da je ova zadnja opcija istinita, da je krenula tražiti Josipa i da će se vratiti ali Bella više nikad nije došla u našu šumicu, na našu livadu.
Foto: www.pinterest.com

Nakon nekoliko mjeseci Josip je umro, u domu. Ta me vijest jako rastužila. Sjetila sam se sa koliko je ljubavi pričao o toj malenoj kujici, ona je bila centar njegovog svijeta kao i on njenoga. Ne znam da li je saznao da je Bella nestala ali znam da mu je jako nedostajala i da bi dao sve na svijetu da je mogao ostati sa njom.

Niti jedan dom za starije osobe u mom gradu ne dozvoljava držanje kućnih ljubimaca. U ostalim gradovima naše zemlje situacija je ista. Nekad je jedino biće koje starije ljude dijeli od usamljenosti upravo njihov kućni ljubimac. Kao da nije dovoljno što moraju otići iz svog doma u kojem su živjeli godinama u potpuno novu sredinu nego još moraju ostati i bez svog ljubimca koji im je uveseljavao dane i davao im smisao. Stari ljudi su danas često neželjen teret koji svoju starost ne mogu proživjeti na način na koji bi trebali – dostojanstveno.

Dok smo mladi ne mislimo na starost, ona nam se čini tako dalekom. Ali vrijeme leti, nikoga ne štedi, kao da smo jučer imali dvadeset godina, danas imamo četrdeset a već sutra šezdeset. Smrt nam uzme prijatelje, ako imamo djecu i sa njima smo u dobrim odnosima sretni smo, ali netko ima djecu, a ta djeca ga se ni ne sjete. Netko nema djecu i potpuno je sam. Od jadnih mirovina jedva preživljavaju ljudi koji su nekad bili snažni i jaki, koji su stvarali svijet, gradili društvo a što im je na kraju ostalo? Neimaština i usamljenost.

Dvije su kategorije prema kojima bi ljudsko društvo trebalo pokazivati puno više empatije:  stari i nemoćni i životinje. I mi koji smo danas mladi jednog dana ovisit ćemo o drugima. Da li će ti drugi prema nama biti nježni, milosrdni, puni empatije između ostaloga ovisi i o tome kako su ih odgajali njihovi roditelji, društvo u cjelini, kakvi smo mi prema današnjoj djeci, kakve moralne vrijednosti im usađujemo.

Upravo zato bi bilo moralno i humano početi dozvoljavati korisnicima domova za starije da sa sobom povedu svog kućnog ljubimca, da imaju nekog svog u procesu prilagodbe, da  jednostavno i dalje osjećaju da su nekome potrebni, da uz svog ljubimca nisu usamljeni jer i u masi ljudi možeš biti sam. Jednostavno, bilo bi humano da komadić svog doma mogu ponijeti sa sobom.

Priča o prisilnom razdvajanju čovjeka i njegovog kućnog ljubimca ima na stotine, negdje je razlog odlazak u dom, negdje teška bolest, negdje smrt. Neki ljudi žive sami, naglo se razbole, umru. Iza njih ostane njihov kućni ljubimac kojeg nitko ne želi. Doživjela sam pozive u kojima su me nepoznati ljudi molili da im pomognem pronaći nove udomitelje za njihovog psa ili mačku jer su se teško razboljeli. Bili su svjesni da neće još dugo živjeti a nisu mogli otići sa ovog svijeta s mišlju da se nisu pobrinuli za svoje ljubimce. Oni nisu namjerno i svjesno napustili svoje ljubimce kao što to čine mnogi ljudi, njih su razdvojile teške životne okolnosti na koje nisu mogli utjecati.

Neki ljubimci imaju sreće pa ukoliko su udomljeni iz udruga za zaštitu životinja udruge ih preuzmu natrag, o nekima se pobrinu članovi obitelji ali većina završi na cesti ili u šinterajima. Nepojmljiva mi je činjenica da se članovi obitelji čiji član je preminuo, a jako je volio svog psa ili mačku odreknu tog istog psa ili mačke bez da trepnu. Pa tu životinju je volio njihov suprug, otac ili brat, zar se ne bi u zalog ljubavi trebali pobrinuti za nju?

U ovoj priči nije bio povrijeđen samo Josip, nego i Bella. Nestao je njen Josip, sve se promijenilo, ostala je sama. Previše istih takvih Bella izgubi dom preko noći, u tim zbunjenim glavicama javljaju se tuga, nesigurnost i strah. Izbačeni iz toplih domova na cestu, naučeni na pažnju i brigu, ne uspijevaju se snaći. Lutaju, gladuju, stradavaju pod kotačima automobila, završe u šinteraju gdje im je rok za život šezdeset dana. Ukoliko se u tom roku ne udome, nakon šezdeset dana svi su pobijeni. Ukoliko su mlađi još i imaju nekakve šanse za udomljenje ali što je njihova dob viša njihove šanse su manje. Na žalost, većina udomitelja želi štence ili mačiće jer je na cijeni mladost i ljepota. Starost nikome nije zanimljiva.

Ali zaboravljaju, starost je ista za sve. I za ljude i za pse i za mačke. Svi se malo sporije krećemo, malo više ležimo ili spavamo ali ljubavi smo i dalje željni, možda još i više.

Ukoliko ste razmišljali udomiti, razmislite da udomite napuštenog starijeg psa ili mačku, nekoga poput Belle.

Imajte na umu da se i psi i mačke stariji od četiri godine puno teže udomljavaju, oni su za ljudske pojmove već stari što je potpuno pogrešno razmišljanje. Psi i mačke stariji od sedam godina jako teško nađu svoj dom a oni stariji od deset godina skoro nikako. Većina ljudi se boji da li će se netko kao Bella moći naviknuti na njih. Uvjeravam vas da hoće, svi se naviknu na ljubav.

Probajte biti ta promjena jer udomite li njih, osim beskrajne ljubavi dobit ćete i beskrajnu zahvalnost. Šinteraji u Hrvatskoj su prepuni Bella. Svaka Bella ima svoju priču, različitu, a opet istu. Nekad su imale svoj dom i svog čovjeka. Sad nemaju ništa. Pružite im novi dom i novu šansu za život.

Jednoga dana, kad ostarimo, možda će našoj Belli trebati topla ljudska ruka, čovjek dovoljno poseban  da otvori vrata svog doma i vrata svog srca za nju, kad mi to više ne budemo mogli…

Da je barem Josip poznavao takvog čovjeka…

Autor članka: dr.vet.med. Svjetlana Prodanović

Preuzeto: www.bloggers.media