Negdje početkom 9. mjeseca, potkraj ljetne sezone koja je bila dinamitna, došlo je doba godine kad sav taj džumbus nestane i sve se smiri. Dani su još uvijek topli, a na poslu je tempo usporio. Imao sam konačno više vremena za sebe. Zadnjih godinu dana počeo sam čitati knjige, uglavnom avanturističke, putopise, duhovne knjige… To me loži i kreira brdo ideja i energije. Baš tad sam čitao prvu knjigu hrvatskog autora i avanturiste Davora Rostuhara, knjigu ”Samo nek se kreće’’. To je avantura gdje je Davor s prijateljem otišao na putovanje biciklom od Hrvatske do Egipta. Iz stranice u stranicu koju bih pročitao, riječi, emocije, situacije koje su im se događale na putu, započinjale su u meni stvarati želju za nekom mojom avanturom. Još nisam pročitao niti četvrtinu knjige, a zaključio sam – to je to!!! Idem negdje biciklom. Ja nisam biciklist i uopće mi biciklizam kao sport nije napet, ali ovo nije sport već avantura i baš to me privuklo.

Mlađi brat bavi se bicikliranjem i trčanjem pa mi je palo na pamet pitati ga ako je za ideju da čim završimo raditi odemo na bike trip? Taj isti dan otišao sam do njega te mu ispričao plan da odemo do Albanije na 15-ak dana. Prvo se malo iznenadio, ali nakon toga se složio te isto tako predložio drugu rutu do juga Italije. Meni je bilo skoro pa svejedno gdje, samo sam htio što prije krenuti. Bacili smo si petice i dogovorili napraviti spisak potrabne opreme u sljedećih nekoliko dana. Naravno, pošto je on biciklist, to sam prepustio njemu.

Nekoliko dana poslije sreo sam se s prijateljem iz Cresa koji je već više puta otputovao biciklom i ima nešto iskustva u tome. Nakon što sam mu ispričao ideju, on je predložio da odemo i do sjevera Grčke, ako ću već ići do Albanije. Sve do grada Igoumenitse na sjeveru gdje postoji trajektna veza s Trstom (Italija), kao varijanta povratka. Objasnio mi je da za takav ”cruz” biciklom treba oko dva tjedna. Još mi je objasnio neke tehničke stvari i cake što se tiče bicikle i puta. Zasjalo mu je u očima i zamolio me bih li mogao pričekati još koji dan više. I on nam se rado želio priključiti. Malo sam osjećao strah zbog tog pothvata pa bi još jedan čovjek dobro došao, pomislio sam. Bio je to veliki čovjek koji zna sve o biciklama i već je pedalirao ovu rutu.

Dani su prolazili i konačno, kad sam prestao raditi, posudio sam stričevu biciklu. Deset godina staru monticu s cestovnim gumama koju stric održava. Desetak dana prije polaska odlučio sam napraviti koji probni kilometar. Nikad nisam prije vozio biciklu po cesti, bar ne ovako ciljano kao neki traning. Stigla mi je i još neka naručena oprema koju mi je brat predložio pod obavezno: vodootporne bisage, rukavice, tajice s jastučićima pod jajima, karimat, vodootporni šator i zimska vreća za spavanje. Sve ostalo sam imao. Otišao sam napraviti prvi đir. Odvozio sam 40-ak kilometara i preživio sam. Nekoliko dana kasnije odvozio sam 60 kilometara i to s polublokiranim prednjim kotačem kojeg nisam skužio sve do povratka kući.

Odredili smo i datum polaska 03. 10. 2015. Prijatelj, koji se prijavio kao treći putnik, zamolio me opet ako bismo mogli koji dan kasnije krenuti jer je imao posla. Htio sam što prije krenuti, ali ipak sam htio da i on dođe s nama, dok moj brat nije bio zadovoljan time. Bližila se zima i govorio je da moramo što prije krenuti.

Jedno jutro, tjedan dana prije polaska, moj mi je brat, onako ”eassy”, rekao: “Čuj, trebali smo krenuti već prije tjedan dana. Sad će nas uhvatiti loše vrijeme i zima, a ja sam starom obećao pomoći oko posla. Vrijeme prolazi, a mi stalno odgađamo polazak. Uglavnom, meni je sad prekasno kretati jer se ne stignem na vrijeme vratiti starom pomoći tako da niš’ od mene.” Ostao sam malo šokiran i pokušao sam popričati s njim, ali nije išlo. Pomislio sam si: “Jebiga idem s drugim friendom, šta da ja tu sad radim i petljam se u njegove odluke.”

 Zvao sam frienda da mu javim da idemo sami, ali nije mi se javljao ni sljedeći dan ni nakon toga. Pitao sam se što sad? Znao sam da ću ići pa makar sam. Uhvatila me frka razmišljajući o tome jer nikad još nisam niti gumu sam promijenio na bicikli. Sjedio sam na kavi u ”Plavici” i došao je Dean. Moj dugogodišnji prijatelj. Već sam mu pričao o pothvatu koji ću učiniti. Sjeo je pored mene i pitao me kad krećem. Požalio sam mu se oko nastale situacije i na kraju pitao njega bi li on volio otići sa mnom. On isto, kao i ja, nije biciklist niti se razumije u bicikle. Rekao sam mu da, što se tiče opreme, ne mora brinuti jer mu mogu posuditi sve od brata. Malo je razmišljao i rekao je da će mi sutra reći što je odlučio.

Sljedeći dan, kad smo se čuli, rekao je da ide. To je to!! Prognoza je bila loša i rekao sam mu da krećemo na prvi sunčani dan koji je trebao biti za tri dana. Nisam osjećao nikakav ”bad vibe” prema bratu i drugom frendu koji se nije javljao. Ok, možda malo, ali na meni je bilo učiniti taj prvi korak – krenuti ili ne? Ako sam već htio, onda sam to samo trebao učiniti… Krenuti. Možda je to baš trebalo biti ovako. Naći se u ovoj situaciji. Odlučiti i usuditi se ili obrnuto, usuditi se odlučiti, unatoč svemu što se izokretalo. Osjećao sam da me nešto vuče, nešto me zvalo. Ne znam što, ali ’’unutarnji kompas” davao mi je smjer i govorio mi da se prepustim putu i slušam sebe.

Oscar Piljek