Rodimo se i sve što vidimo uzimamo zdravo za gotovo, šume, rijeke, mora, planine, sve je tu, a pitanje kako je sve nastalo nam se ne pojavljuje u mislima niti kao naznaka, kao da nam je netko oduzeo razum pred toliko ljepotom, a klesao se sav taj pejzaž koji nas okružuje milijardama godina, klesao u ljubavi za Zemlju kakvu danas poznamo.

Zemlja svoje planine gradi stotinama milijuna godina, mičući tektonske ploče na kojima počiva sav život na njoj, pomiče ona tako ogromne tektonske ploče brzinom rasta noktiju na rukama, pomalo ali sigurno, neke planine rastu i dalje, hitaju u visine, kažu po centimetar na godinu, neke polako ali sigurno gube na visini, gravitacija, erozija, seizmičke i atmosferske prilike u suradnji ruše njihovu visinu.

Naravno za naših kratkih života ne vidimo te promijene ali ako bolje razmislite, ljudi i planine su veoma slični, u mladosti hitamo ka vrhovima, a onda nas život i na koncu starost učine malima i poniznima.
Da je život na Zemlji neprekinuti lanac bogatstva prirode to znamo, a da naša planeta tako aktivno živi ispod naših nogu spoznamo na trenutke, kada osjetimo podrhtavanje tla prilikom zemljotresa ili kada u medijima vidimo razornu moć prirode kao što je bilo prilikom tsunamija koji su se događali u nedavnoj prošlosti, kada stotine tisuća ljudi izgube živote.

Da, naša Zemlja je živo biće i stalno se kreće, oko sebe i u sebi, ne mareći previše koliko se to tiče nas ljudi i ostalog živog svijeta, živi ona svoj život i svojim putem kroči nezaustavljivo. I bit će ona tu kada više nikoga od nas na njoj ne bude bilo.

Sedam glavnih tektonskih ploča koje tvore Zemljinu koru, guraju i sudaraju se jedna s drugom preko Zemljine kugle, silom koju ljudski um ne može pojmiti, a baš u tim sudarima je nastala ljepota uzdizanja i gužvanja Zemljine kore u planinske vrhove.

Nastale su tako sve planine na Zemlji, ove naše kojima se divimo jer su nam blizu i one daleke poput Himalaje, najviše planine na Zemlji, planinskog lanca koji i dalje raste jer se indijski potkontinent velikom silom i dalje podvlači pod ostatak Azije i diže Himalaju još bliže nebesima.

Zanimljivo je kako će za nekih 400 000 000 godina Himalaja biti visinom više nalik škotskim visoravnima, a negdje blizu sadašnje Himalaje, počet će s rastom nova snažna mlada planina.

Istina, jako smo slični, ljudi i planine, rađamo se, rastemo, guramo, sudaramo, živimo i umiremo i onda sve iz početka, možda je to glavna poveznica između nas, poveznica koja nas goni jedne ka drugima, sreća koju osjećamo kada smo zajedno, planina i čovjek, ljubav, život i nada.

Izdvojena fotografija: Srećko Vukov