Prva noć ispod vijadukta bila je koliko toliko dobra. U početku nisam uspjevao zaspat. Nije da nikad nisam spavao vani , ali ovo nije otok. U prvoj etapi spavanja sanjao sam da se sexam sa crnokosom kovrčavom curom sportske građe s čvrstom guzicom koju sam stiskao iz sve snage. Nešto me probudilo i našao sam se u vreći za spavanje preliven znojem. Opet sam zaspao, a ovaj put sam sanjao starog. Nalazili smo se u kući gdje sam odrastao i živio do svoje 12-te godine u Malom Lošinju. Neznam dali ću ovo uspjeti objasniti, ali ovako glasi san: Stari mi je nešto objašnjavao , a ja nisam uspijevao izgovarati riječi, nisam uspijevao izgovarati kao da nešto nije šljakalo. Razumio sam sve i ono što sam mu htio reći , ali jednostavno ja nisam uspijevao govoriti. Taj dio mene zakazao je u potpunosti. Probudio sam se opet, ali ovaj put smrznut, sleđen u vreći za spavanje. Tad je bilo oko 5,00h. Opet sam zaspao , ali trećeg sna se ne sjećam – možda ga i nije bilo. Cirka oko 8,30h smo se probudili. Skuhao sam kavu, spakirali smo šator i vratili se nizbrdo do Senja. Obavili smo spizu, sjeli se u kafić da se malo zagrijemo prije puta, popili smo topli čaj i stavili mobitele puniti.

Vrijeme je bilo kiselo, samo što kiša nije počela, a noćas dok smo spavali dva puta je pala, rekao mi je Dean dok smo pili cugu. Jebiga, takva je bila i prognoza za ostatak dana što  nije utjecalo na raspoloženje i na to da nastavimo dalje. U 10,10h krenuli smo iz Senja serpentinama uzbrdo put prijelaza Vratnik. Nakon dva sata poprilično strmog uspona s morske razine na 700 m visine stigao sam na vrh. Dean je pola sata prije samog vrha sišao s bicikle i odlučio gurat. Što sam se više približavao vrhu, unatoč tome da sam cijeli bio prekriven znojem zrak je postajao hladniji.

Na vrh sam stigao oko podneva, a kao nagrada za uspješno pređen put dočekala me ledena bura koja me dobro propuhala dok sam sljedećih pola sata čekao Deana. Kad se on pojavio na brzaka smo se presvukli stavili još koju majicu na sebe marame za uši, buffove preko lica i još jedan par čarapa. Slijedio je spust u drugu klimu. Put prema žutim lokvama. Krenuli smo nizbrdo i usrao sam se klimatske nagle promjene u sljedećih deset minuta spusta koji je slijedio. Nisam mogao vjerovat da je toliko hladno. Istina je da slabo podnosim zimu. Opet nitko me nije tjerao da u ovo doba godine krenem na put biciklom u tankim biciklističkim tajicama u brda. Sjetio sam se jedne parole koju mi je stari znao reć za vrijeme hladnih bura na otoku. ”Ne postoji zima nego jesi li dobro ili slabo obučen.” Mislio sam u tih deset-petnaest minuta odustati ili još gore mi je bilo sam sebi priznat da sam glup što nisam uzeo biciklističku opremu varijante B za hladnije uvjete. Kad smo stigli u dolinu nakon dvadesetak minuta pedaliranja po ravnici u malo većoj brzini veći dio tijela mi se zagrijao.

Osamnaest kilometara od trenutnog mjesta gdje smo bili nalazio se Otočac. Točka našeg prvog odmora danas cca 45 km udaljeno od Senja. Sedam kilometara prije počela je padati kiša. Htio sam stisnut gas, ali Dean nije mogao. Žalio se da mu mišići u nogama gore. Samo da napomenem da Dean nije odradio ni jedan dan pripreme za ovaj poduhvat. Prvi dan odradio je 115km i odmah drugo jutro preživio 22 km jebačkog uspona i promjenu s ugodnih petnaest stupnjeva na 9-8 stupnjeva uz ledenu buru, dakle rispect!!! Dean se još ujutro čim smo krenuli osjećao slabo. Umorno i govorio je kako misli da mu je imunitet pao.

(Ako ovo itko čita i odluči se ikad ići na takav put savjetujem da je dobro biti u fizičkoj formi ili dovesti se do određenog fazona jer bit će vam lakše a što se tiče psihološkog djela …prepustite se situacijama i vjerujte ”unutarnjem kompasu” … osjećaju).

Oko 14,30 h stigli smo u Otočac. Zbuksali smo se po preporuci nekih mladih cura koje smo slučajno sreli putem u kafić ”Bolero”. Rekle su nam cure da se tamo mladi okupljaju. U ”Boleru” energija nije bila baš vedra a sam kafić izgleda ovako: minimalno osvjetljenje koje interjer čini mračnim kao mjesto gdje bi zaljubljenik opijuma otišao se zviznuti. Polu morbidne slike s Afričkim motivima muzika za ispijanje posljednjeg guta rakije iz stare boce. Možda je i sve stvar ukusa ili individualnog zapaženja, ali odraz stvarnosti kroz sva osjetila koja posjedujemo i razvijamo… jednostavno to se onda osjeti. Nisam ništa negativno htio ovim sad reći već to je bilo moje zapažanje. Uglavnom sjedili smo tamo popili koji topli napitak da se zagrijemo. Dež je djelovao nervozno, umorno, razoren od kiše, uzbrdice i pada imuniteta. Kiša je pojačala, a takva je i bila prognoza za popodne. Nije mi se činilo pametnim da po takvom vremenu nastavimo dalje. Pitao sam konobaricu dali poznaje nekog tko nudi kakav smještaj. Pet minuta kasnije nakon jednog telefonskog poziva došla je do nas i mobitelom u ruci pitala je :”na koliko dana vam treba smještaj?”. Jedna noć, dva kreveta, bam bam bum. Deset eura po glavi. Style!

Odlučili smo ostat tu prespavati zagrijat se istuširati se i skuhat neš s domaćim kupusom kojeg smo ovdje i na putu do ovdje vidjeli u izobilju. Skuhao sam nam taj kupus s puno češnjaka i integralnom paštom i još nešto začina što sam uzeo još od doma sa sobom. Dok sam to radio skuhao sam nam i čaj da se zagrijemo da dođemo k sebi od zimulje. Kad je večera bila gotova skinuli smo svu opremu i robu sa sebe jedan po jedan smo se istuširali i zavukli se u krevet. Pričali smo o sljedećem danu. Dean je bio poprilično u banani. Nadao sam se da će mu nakon sna i toplog kreveta,  kupusa, čaja bit sutra bolje iako je izgledao ko da ga temperatura drma. Još jedan dan svega se izdešavao. Živi smo i manje više zdravi. Mislim da nam se tijela privikavaju, a ovo su samo reakcije. Popio sam još pivu i zaspao.

Hvala ti!!

Oscar Piljek