Nakon sto smo prošli Cataniu i Siracusu, tridesetak kilometara prije Pozzala naletjeli smo na zaštićeni Park prirode gdje smo na prostranoj pješčanoj plaži postavili kamp. Ovo nama anonimno mjesto navodno je stanište nekih rijetkih vrsta ptica i pod zaštitom UNESCO.

Stigli smo u predvečerje. Obzirom da nigdje nije bilo žive duše zaključili smo kako je mjesto idealno za postavljanje šatora. Nažalost, kako je vlaga u zraku je rasla tako nas je potjerala ranije u šatore. Vlaga i sitan pijesak nisu baš najbolja kombinacija. Ujutro, prilikom raspremanja kampa i pakiranja šatora sav taj pijesak ostaje slijepljen i može nam oštetiti opremu. Već i sama vlaga proizvodi dovoljno poteškoća što se tiče kamperske opreme. Naime, kad se šatori i ostala oprema namoči potrebno je pričekati da ga sunce i vjetar dobro osuše kako se ne bi pojavila plijesan, te kako se materijali ne bi vremenom oštetili.

Tog jutra me probudio mjehur oko 05.00 sati, te sam izašao iz šatora kako bi se olakšao. Dok sam mokrio primjetio sam vatru na udaljenosti nekih stotinjak metara u smjeru sjevera. Pomislio sam da je Sagyu bilo hladno noćas ili ne može spavati pa se zabavlja. No, tek nakon sat vremena, kada se već počelo razdanjivati, a prve sunčeve zrake prodirati do nas skopčao sam da to ipak nije Sagy.

Riječ je bila o dvoje sredovječnih ljudi, ženi i muškarcu koji su navodno čuvari ovog područja, te dolaze ovdje svakih par dana provjeriti dali je sve u redu. I dalje mi nije bilo jasno zašto su palili vatru pa sam zaključio da su najvjerojatnije palili smeće koje more izbaci na obalu. Prišli su nam zamolivši nas da pospremimo kamp i udaljimo se jer ne bi bilo lijepo da nas netko vidi kako kampiramo u području Parka prirode.

Tako smo toga jutra pospremili mokre šatore i nastavili dalje. Na prvoj pauzi, u mjestu Pachinu  stali smo u obližnjem kafiću popiti  kavu i doručkovati. Otkako su nas ljubazno izbacili iz kampa nismo ništa obavili. Odlučili smo pored kafića osušiti svu našu mokru opremu prije nego krenemo dalje. Tom prilikom smo upoznali tatu i sina koji su nas gostoljubivo počastili kavom nakon sto smo im objasnili što radimo na “njihovom” otoku.

Nastavili smo putovanje do Pozzala. Prvobitna ideja bila nam je iz Pozzala trajektom prijeći na Maltu kako bismo tamo dočekali Novu godinu te nastavili sve do Trapania. No, cijene su znatno porasle u međuvremenu otkako smo posljednji put pregledavali varijante. Odlučili smo ovaj puta ipak preskočiti Maltu. Možda nekom drugom prilikom…

Na staru godinu, rano ujutro krenuli smo dalje obalom sve do Trapania. Imali smo vjetar u leđima i odmorne noge. Jurili smo tako da smo već do 10.00 sati ujutro prešli oko 35 kilometara. Napravili smo prvu pauzu i nastavili dalje, zadovoljno komentirajući međusobno  kako bi danas bez problema mogli prijeći “stotku”.

No, tek što smo nastavili desio se preokret igre…

Vozeći se obalom petnaestak kilometara prije mjesta Scoglitti primjetili smo kretanje malog čupavog stvorenja na cesti. Prilazeći, prva misao nam je bila da se radi o nekakvom ježu ili kuni. Kad smo prišli bliže ugledali smo slatkog, malog štenca. Zaustavili smo se, naslonivši bicikle o zaštitni branik uz rub ceste. Primio sam u ruke malenog psića sa namjerom da ga maknem negdje, izvan opasnosti ceste. No, tada je uslijedilo još jedno iznenađenje. Ugledali smo hrpu malih čupavih stvorenja, bilo ih je ukupno šest i tu im definitivno nije bilo mjesto.

Očigledno gladni, maleni psići tek otvorenih očiju tužno su cviljeli. Na brzinu smo od plastičnih boca načinili zdjelice i natočili im mlijeka, kojeg smo nekim sretnim slučajem imali sa sobom. Tako smo napojili psiće. Ni Sagy, ni ja nismo baš neki eksperti za pse – da se razumijemo, ali kratko i jasno smo se složili da štence ne možemo samo tako ostaviti na cesti i produžiti svojim putem.

Metar-dva od mjesta gdje smo ih zatekli, pored zaštitne ograde ugledali smo kartonsku kutiju s  rupom. Posumnjali smo kako ih je netko u njoj tu dopeljao, ostavivši ih pored ceste. Odlučili smo pobrinuti se za njih makar to poremetilo planove našeg putovanja. No, što učiniti ?

Stara je godina. Općenito, to je doba godine kada se ljudi preispituju i donose važne odluke. Budi se u čovjeku neka uspavana doza humanosti, dok ovi tek rođeni čupavci tužno cvile pored ceste i mi nemamo pojma što bismo i kud bismo s njima…

Nastavak čitajte ovdje: Doček Nove godine

Serijal putopisa Ekspedicija 7 milja