Ovo je uvod. Uvod u jednu beskrajnu priču ispunjenu snovima, stvarnošću, pozitivnom energijom i putovanjem u neki bolji i ljepši svijet. Svijet oslobođen granica i zidova, svijet koji nadmašuje sumnje i strahove, svijet koji nas oslobađa od bezidejne učmalosti. Glavni akteri ove priče su Sagy i Oscar. Oni je grade otpočetka, od svojih egzotičnih snova, vođeni unutarnjim kompasom, pozitivnom energijom, inspirirani  ljepotom svijeta koji nas okružuje. I u taj svijet svatko je dobrodošao.

Predstavljamo vam Ekspediciju 7 milja, inspirativan avanturistički projekt Oscara Piljeka i Ivana Saganića. Njihovo sedmomjesečno putovanje Europom tek je završilo, a oni već pakuju svoje krpice nestrpljivi da krenu u novu avanturu. Jer avantura je njihov život. Pozitivni, iskreni, spontani i slobodni Oscar Piljek i Ivan Saganić žive punim plućima, putuju po svijetu, igraju se, razvijaju svoje talente i dijele s nama svoja iskustva i svoja razmišljanja. Hvala im na tome. Zahvaljujemo im na putopisima koji slijede i predivnim fotografijama kojima ih dokumentiraju.

Hvala im što su nam nesebično omogućili pristup u njihov svijet. Pratit ćemo ih i dalje kroz njihove avanture, a ovim uvodom najavljujemo Serijal putopisa Ekspedicije 7 milja. Priča se rađa na Cresu, da bi se nepredvidivo i nezaustavljivo pružala u beskrajan svemir. Jer život je putovanje i kada sjedimo i apsolutno ništa ne činimo. Život ima tu tenziju da se kreće bez obzira koliki je naš udio u tome. Izbor je uvijek na nama. Pa, ne preostaje nam ništa drugo nego da krenemo na ovo putovanje svjesni da nemamo pojma kamo će nas ono odvesti. Za bolji svijet i više ljubavi, igrajmo se s njima….

Bit ovog što smo Sagy i ja napravili jest da smo sami sebi dokazali još jednom da je sve moguće. Snagom čiste namjere, fikcijom igre, slobode i ustrajnosti vjerujem kako je ovo tek početak naših avantura. Možda zvuči blesavo i naivno, ali mi smo dopustili svaki sebi biti ono što jesmo, svaki na svoj način, igrajući se ovog puta u fiktivnoj ulozi Indiane Jonesa  na bicikli  u potrazi za valovima. Sljedećeg puta igra možda neće biti bicikla, možda će biti nešto sasvim drugo.

Život ide, a na svakome od nas je želi li ga živjeti ili samo promatrati u uvjerenju da ga živi. Unutarnji kompas ili  duša uvijek pjeva, a na svakome od nas je odabir.

 Za bolji svijet i više ljubavi…..Igrajmo se!   

                                                                                                                  Oscar Piljek

Prije gotovo godinu dana Sagy i ja odlučili smo se za ovaj pothvat. K’o muhe bez glave krenuli smo u osmišljavanje ovog projekta koji se iz dana u dan mijenjao. Nije nam sasvim bilo jasno kuda želimo, ali znali smo da želimo putovati. I to biciklom. Pritom da negdje usput iskoristimo priliku kako bi surfali. Ruta se polako počela stvarati.

Kako obojica nikad prije nismo imali apsolutno nikakve veze o tome kako stupiti u kontakt s potencijalnim sponzorima, to se dešavalo na neočekivane načine. Malo po malo, imajući stalno na umu da ćemo nekako uspjeti i iskreno vjerujući u to, stvari su se same od sebe posložile, da bi dan prije samog starta stigao posljednji komad opreme koju smo sponzorski dobili.

Objašnjenja o cijelom konceptu pripreme: Nabavka opreme za koju uopće nismo imali novaca ipak je do posljednjeg dana bila uspješno realizirana. Kako….? Ne znam… Nekim čudom? Ili možda zbog toga što smo neopterećeno vjerovali, osjećali i  znali da ćemo uspjeti. Bilo kako bilo, na dan polaska sva oprema koja nam je bila potrebna, ili bolje reći – koju smo htjeli ponijeti sa sobom odnekud se stvorila. Svemir ili sveopća energija pobrinula se na svoj način da to i dobijemo. Cijela zamisao prije puta materijalizirala se, ali ne na način koji smo u početku zamišljali. Materijalizirala se nekim nepoznatim kanalima. Možda baš zato što smo spontano pustili neka se neobjašnjive situacije događaju, ne bazirajući se pri tome na tadašnji tok planiranih i očekivanih  događaja.

Cijeli put zapravo, sistem kojim smo psihološki prihvaćali novonastale situacije, jednostavno smo ih definirali s mišlju da to tako treba biti. Vjerujem da ako neki neočekivani problem, kojih smo putem imali puno, sagledaš iz druge perspektive i  uvidiš drugu stranu situacije lakše, brže i uspješnije pronađeš  pozitivno rješenje. Jednostavno, negativnost nadomjesti pozitiva. Zapravo, dešavalo nam se da nekad uopće ne bi razumjeli zašto nam se nešto događa, ali kroz neko vrijeme shvatili bi da bez te neočekivane “puzzlice” slika u cjelini ne bi bila onakva kakva je sada. Želim reći da smo vjerovali još prije nego li smo krenuli da ćemo uspjeti. Premda je pred nama bilo puno novih stvari i situacija, počevši  od organiziranosti oko podizanja kampa, hrane, rute kojom smo se kretali, prikupljanja video i foto-materijala, pisanja, urednog arhiviranja svog materijala… i sve to u stalnom pokretu.

Hoću reći  kako “kruto” postavljen put do cilja opterećuje. Ako je taj put moguće zamisliti kao ravnu liniju to znači da unaprijed “u glavi” stvoren tok događaja stvara predodžbe i očekivanja. Svaki novi događaj koji se protivi liniji naših “mentalnih pretpostavki” jednostavno se ne uklapa i radi nam pomutnju. Negativno nadograđuje negativno, kao što pozitivno nadograđuje pozitivno. No, puštajući tok  događaja i prihvaćajući date okolnosti, svejedno se i dalje krećući prema cilju, bez opterećenja što smo se  katkad “debelo” odmakli od naše planirane rute na kraju nas opet dovodi do cilja. Razlika je samo u tome što smo si to dopustili. Možda baš zato što smo obojica osjećali, a ne mislili da ćemo uspjeti. Fokus je bio na cilju, a ne na onom što će se dešavati na putu prema njemu. Svemir se pobrinuo da to i ostvarimo.

Ne mislim da, ukoliko snagom misli sjediš kod kuće na kauču i želiš nešto postići, da će se to na takav način dogoditi. Hoću reći da radeći na nečemu, malo po malo, možda i na neočekivan način, ciljevi se ostvaruju. Maštajući, razmišljajući i krećući se prema cilju, on je po mom vjerovanju ostvariv. Možda i to vjerovanje  nije ništa drugo nego pozitivna perspektiva i pozitivna energija koja pomaže u ostvarivanju naših ciljeva. Iz toga ispada da nema zacrtane sudbine, već da je svatko odgovoran za sebe i svoj život. Ako je u našim mislima usađeno pogrešno vjerovanje da postoje “predodređeni ljudi” za neke stvari kao npr. filmske zvijezde ili vrsni sportaši, onda nam je i perspektiva takva. Svatko od nas može sve što poželi, odabir perspektive svakom je pred nosom.

Sjedeći i razmišljajući o cilju, samo sjediš i razmišljaš. Razmišljajući o cilju ili snovima, nastojeći ih ostvariti razlikuje se od prvog navedenog. Da li radi straha od fiktivne sigurnosti čovjek današnjice u rijetkim slučajevima nastoji učiniti ono što osjeća da ga pokreće? Da li radi “zaprljanosti” količinom informacija koje utječe na svakog od nas čovjek nije u stanju ćuti svoj unutarnji glas i osjetiti svoj unutarnji kompas?

Ne znam… I nije moja zadaća da se brinem o tome. Ono što bih rado podijelio sa svakim živim bićem jest djelić moje perspektive, moje stvarnosti. To nije ništa više od načina na koji projiciraš svoju stvarnost. No, vjerujem da svatko ima svoju stvarnost. Katkad nečiji život ispunjen pozitivnom energijom i ljubavlju može na isti način utjecati na druge. Jeli luksuz dopustiti si biti ono što osjećaš? Vrijeme ide, život prolazi, a pred svakim od nas  je beskonačno mnogo  mogućnosti…

Putovanje započinje upravo ovdje: Dug put pred nama