Kiša se zaustavila, šatori su se osušili, natovarili smo opet opremu na bicikle i nastavili put. Pošto se nalazimo na sjeveru Španjolske dnevna svjetlost u ovo doba godine protezala se do 22.00 sata te smo si dnevni ritam prilagodili onako kako nam najviše odgovara.

Sljedećih dana ne bismo kretali prije 10.30 sati. Nakon jutarnje kave obojica bi izdvojili barem pola sata za vježbanje gornjeg djela tijela koji nije toliko aktivan tijekom bicikliranja. Isto tako, promijenila nam se i rutina doručka. Dosad smo se zbog financijskih razloga više hranili s onim što bi nam ostalo od večere ili bi se tek nakon jutarnjeg starta zaustavili negdje kako bismo kupili nešto hrane za doručak.

Odsad smo ubacili obilne količine žitarica, suhog voća, orašida, meda i mlijeka. Zapravo, nije da nas nešto više košta, jedino zahtjeva da svu tu hranu nosimo sa sobom. Više puta otkako smo krenuli u razgovoru s drugim biciklistima shvatili smo da puno izdvajamo u nepraktične stvari opterećujući time svoju prtljagu. No, mogu reći da mi nakon cijelog dana provedenog dana na cesti  puno znači. Razveseli me ta raznovrsnost začina, hrane ili tako nekih delikatesnih sitnica koje na kraju krajeva sam svojom odlukom teglim.

Rijetko tko od biciklista koje sam dosad imao prilike upoznati u svojim bisagama nosi tri vrste kikirikija, dvije vrste grožđica, bademe, orahe, suhe banane, dvije vrste meda, maslinovo ulje, chilli, sol, papar, crvenu papriku, đumbir, majčinu dušicu, origano , basilico i moccu za pripravu najukusnije talijanske kave. No, to su stvari koje nosimo uglavnom svakoga dana.

Ponekad, na nekom od uspona zamislim si kako će biti ukusna večera. Na taj način obojica si znamo skretati pažnju s monotonije ceste kada je iz dana u dan zamorna i jednolična. Gotovo svaki dan provodimo minimalno osam sati sjedeći na sicevima naših bicikli. Pred kraj dana svemu tome nadodamo još barem pet-šest kila kada odlazimo u takozvani dnevni shopping. To je ujedno jedan od dijelova dana za koji mogu reći da tematika započne odmah čim prođe podne. Dok smo na cesti počnu se rađati raznorazne ideje o tome kakvu ćemo salatu zamiješati, koje začine koristiti i tako dalje. Treba znati uživati na maksimumu. Na kraju krajeva, ne postoje sve te stvari uzalud…

Dan nakon kiše zahtjevnost ceste se nemilosrdno nastavila. Pred nama uspon za usponom. Kao da se penjemo na vrh svijeta. Na kraju krajeva, riječ je o hodočasničkoj ruti te je bilo očigledno da je za bilo kakvu varijantu prosvjetljenja potrebno maknuti se iz svih poznatih okvira. Iskusiti sebe u novim situacijama bez pridržavanja za čvrste „stupove sigurnosti“  koji su jednako tako samo imaginacija našeg uma. Fikcija naših misli nataložena na sloj  takozvane “svijesti”.

Nastavak serijala pročitajte na linku: Romansa

Serijal putopisa Ekspedicije 7 milja