Probudio sam se u 6:00. Znao sam da me danas čeka dosta kilometara. Nisam se opterećivao previše time. U glavi sam znao da mogu to ispedalirati. Izvadio sam sve stvari iz sobe, skuhao si kavu, popušio dvije cigarete, obukao tajice, spakirao sve na biciklu i oko 7:30 krenuo sam iz hostela autocestom u smjeru grada Durres. Jedino što me moglo danas iznenaditi bilo je moje koljeno, ali nadao sam se da me neće izdati. Ako se i to dogodi, jebiga. Dokud ide, ide. U 9:30 prešao sam oko četrdeset kilometara. Na putu do ovdje izbrojao sam osam krepanih pasa čiji su leševi ležali pored ceste. Brzo sam vozio autocestom, zasad još nije bilo vjetra. Do 11:30 prešao sam oko osamdeset kilometara. Po mojoj računici odvozio sam više od pola puta. To mi je dalo još veću želju da današnju misiju odradim do kraja. Činilo mi se da sam dosta brzo odradio ovaj dio. Obje pauze nisu bile duže od pola sata.

Oko podne krenuo sam dalje prema Fieru. Jurio sam ponavljajući si u glavi kako lijevom nogom moram lakše grabiti jer sam u Bosni nakon trećeg dana najebo. Ne bih htio da mi se to ponovi. Nisam htio više raditi pauzu. Malo sam osjećao glad jer zadnji obrok koji sam pojeo bio je za vrijeme prve pauze u 9:30. Pojeo sam dva mala sendviča koja sam dan ranije napravio u hostelu i dva reda čokolade. Malo prije Fiera autocesta je bila zatvorena. Morao sam skrenuti na staru cestu na kojoj sam dodao ekstra desetak kilometara. Taj dio autoceste, koji sam zaobišao, bio je u popravku. Cestica koja prolazi kroz Fier izgleda kao da je jučer bila granatirana. Nakon četrdesetak minuta vožnje tom starom cestom te nakon uzbrdice, koja se našla na putu i ”iscjedila me”, upitao sam starijeg gospodina je li takav put sve do Vlore. Rekao je da ću se nakon nekoliko kilometara dalje opet spojiti na autocestu, što me razveselilo. Htio sam što prije stići i ne popuštati s tempom kojim sam pedalirao.

Spojio sam se na autocestu i ubrzo naišao na znak na kojem je pisalo još dvadeset i pet kilometara do Vlore. Odlučio sam voziti još koju minutu pa stati i pojesti da kad stignem na cilj mogu naći smještaj i sit otići na pivu.

Odjednom se na vidiku stvorilo more koje nisam danima vidio. Zapravo kod Durresa sam ga vidio, ali samo nakratko. To se niti ne računa. Skoro već dva tjedna nisam vidio to veliko plavo prostranstvo. Nakon prijelaza Žute Lokve iznad Senja u Hrvatskoj, mora više nisam bilo. Sad sam ugledao Jonsko more. U blizini Vlore primijetio sam puno stabala maslina, nešto slično kao i u Cresu, samo što su ova puno veća. Slično: more, masline, ali ne Cresani, nego Vlorani. Sad je baš sezona pobiranja maslina i lokalci su, na dva do tri puta većim stablima, u grupicama, na old school način brali plodove. Baš sam tada htio nazvati nona Diega da mu to kažem. Kad se vratim ću mu to pričati. Valjda me malo nostalgija oprala.

Ulazak u Vlore. Nakon duge, široke i uredne ceste dočekao me već dobro poznati neuredan ulazak u grad. Rupe na cesti kao da tenkovi ovdje imaju treninge. Došao sam do centra grada. Pitao sam nekoliko ljudi za smještaj. Zasad ljudi kojima sam prišao nisu pričali ni engleski ni talijanski, a kamo li hrvatski. Naletio sam na neku prodavaonicu karata za brodove i pitao ih za nekakav smještaj. Djevojka, koja tamo radi, preporučila mi je neke hotele. Pokušao sam joj objasniti da me zanima malo skromniji smještaj, nešto kao hostel. Gledala me blijedo jer valjda nije razumijela što je to. Otišla je po pomoć. Ubrzo se vratila s jednom gospođom koja je nazvala neki telefonski broj. Tren poslije rekla mi je da mi nudi apartman za 15 €. To nije skupo, ali svejedno sam ju pitao može li malo jeftinije i spomenuo joj to da sam zasad, otkako sam u Albaniji, najviše platio 8€ za smještaj. Vlasnik apartmana pristao je i rekao da stiže po mene autom te da ga pričekam. Pratio sam ga biciklom do kuće. Kvart, u kojem se nalazi kuća, nije imao asfalta, a na dijelovima što su bili betonirani, bile su rupe pune blata. Nalik brazilskim favelama. To mi uopće nije bilo bitno. Htio sam se samo otuširati i otići na pivu. Bilo mi je važno i da apartman ima štednjak. To je to, meni i više nego super. Brzo sam se oprao, uzeo fotić i otišao popiti pivu, uhvatiti koju fotku mjesta i kupiti nešto za skuhati.

Zašto pored toga svega i kuhati? Zato jer volim kuhati.

Bio sm umoran i nije mi se dalo previše zadržavati u gradu iako je vibra bila dobra. Htio sam se uvući u apartman, popiti još jednu pivu, skuhati jelo i pisati. Danas sam htio ranije ići spavati jer i sutra me čeka dugi put. Skuhao sam nešto slično džuveđu s fažolom i rižom, upisao u dnevnik današnji dan i legao umoran u krevet. Kako je lijepo leći umoran.

Hvala ti!!