Ulazak u Zonu bez pratnje je nedozovljen i nepreporučljiv. Na netu imate gro savjeta i caka kako ući u Zonu bez pratnje vodiča – nemojte. Osim što riskirate da se j*beno ozračite (kasnije i druge oko vas) riskirate problem s vojskom i policijom koji tamo stražare i patroliraju; doduše – na kraju krajeva ako želite biti ko Indiana Jonnes – you go girl.
Karte za obilazak rezervirao sam nekih 2 tjedna unaprijed (šema – čim se bliži datum obilaska je cijena veća i riskirate da nema slobodnog mjesta – naravno, ako imate viška eura možete unajmiti novi mercedes, privatnog vodiča i sav ostali luksuz koji dolazi u paketu). Ja nemam viška pa sam uzeo normalnu turu. Po osobi se plaća cca 65 eura. Kod on-line registracije morate unijeti sve tražene osobne podatke plus broj putovnice (napominju da se broj putovnice mora podudarati s onim koji fakat piše na njoj – pazite na tipfelere, jer vas kasnije vojska kontrolira – o tome malo niže.). Uplati se 10% iznosa odmah i ostatak se plaća prije polaska. Primaju kartice (thank you lord).

HLADNO KIJEVSKO JUTRO I UBER
Polazak za Černobil i Zonu je zakazan u 07:30. Budimo se u 6:00 kako ne bismo propustili taj big day (iako od centra gdje smo uzeli stan do mjesta polaska udaljeni smo 4 minute). U ruksake pakiramo hranu, vodu, sušeno voće i ostale nepotrebne sitnice koje nam ne trebaju. Uzmem telefon i naručim Uber da nas odveze do mjesta polaska tak da moj auto može imati day off i odmarati od vožnje u Kijevu (napuštam ga s grčem u želucu i mislima – kaj ako ga netko uzme). Dolazi vozač, ukrcamo se i on krene. Šuti on, šutimo mi – ajde prerano je pa smo lutali mislima kaj nas čeka u Zoni. Lik je vozio GEELY (auto zabranjen u EU jer ne zadovoljava bazične siguronosne standarde) i mislim si – ajde da i to u životu doživim.
Stižemo nakon 4 kilometara do odredišta – uska, tmurna i siva ulica stiješnjena između visokih zgrada. Izlazimo van i gledamo okolo, bilo kakav tračak koji bi dao do znanja da se tu radi check in za obilazak. Krenemo prema nekom dedi koji je sjedio vani i pita on – CHORNOBYL? – Da da, um YESS! – ” Go inside”.
Ulazimo u predvorje i sjedamo na klupicu (atmosfera kao kod zubara). Tu i tam neka teta čistačica prođe. S nama čeka jedan dečko. Uskoro se čekaonica počinje puniti i u 7:30 dolazi teta inkasatorica.
“So, good morning everybody, thank you for choosing us for your today’s tour, we will go thru administration and then we are good to go” – isto je ponovila na ukrajinskom.
“So, who will go first?” – krene taj lik koji je s nama čekao. Uskoro u prostoriju ulazi krupan dečko i već odmah nanjušim “šaljivdžiju”. Dođe red na mene. Dignem se i sjednem za stol kraj nje. Čim je vidjela HR-putovnicu rekla je na glas “OH Croatia, I love your country!” i svi pogledaju prema meni i prema putovnici koju držim u ruci. Kažem joj, s kiselim i rezerviranim smješkom – ummm, thank you. Pita teta – želiš li ručak u kantini u Zoni (sigurno je) i mislim si ja – a j*bote, sigurno tam imate vegan hranu za mene, pa sam ljubazno odbio i rekao da imamo u ruksacima hrane i vode. Kaže ona OK, želiš li odijelo protiv radijacije – ne želim. Želim samo rentati jedan dosimeter da mogu tamo mjeriti zračenje – za 10 USD ga dobiješ (moraš ga vratiti). Provjeri putovnice i brojeve istih i vrati mi ih nazad. Uzme ona moju karticu, naplati turu, riješi ostale i odemo van pred zgradu. U to vrijeme se Kijev već polako počeo buditi i sunce širilo svoje zrake kroz hladan kijevski zrak.
Vani je parkiran neki “stariji” Ford Transit i kažem Marinu – ajde barem nije GEELY! Nasmijemo se obojica. Dolazi teta i kaže – možete se ukrcati i pokaže na novi Mercedes bus koji je bio parkiran iza. Opa – ovo ide sve bolje i bolje, Marin potvrđujući kimne. Sjedamo negdje u sredinu (Marin priča kak je tata rekao da treba uvijek sjediti u sredini zbog slučaja ako se desi nesreća) i naravno Mr. Šaljivdžija sjedne iza mene. Pomislim kakav sam sretnik. Kad su se svi ukrcali dolazi teta do ulaza s listom putnika i kaže da fali dvoje Iraca. Čita popis – Jeff from USA? “Here”, Dominik and Marin from Croatia? Here. Tu saznajem da je Mr. Šaljivdžija iz Njemačke. S nama su u busu još bila tri Rusa, 3 Amerikanca, 1 Danac (Marin i ja smo se kladili da je Izraelac) i šačica Ukrajinaca. Kad je check in u busu bio gotov kaže teta da uživamo u obilasku i odlazi. Šapnem Marinu – to je to, uzela je podatke sad bude javila gdje da napadnu bus i koga treba oteti.
Polako se bus probijao po kraterima prema izlasku iz grada. Hitna pomoć i prednost prolaska? Malo sutra. Čekali su da bus prođe. Pri izlasku iz grada u bus ulazi vodič i pozdravlja nas na eng. Pita jel svi razumiju engleski – Ukrajinci kažu NE, pa je pričala i na ukrajinskom. Pitala je jel ima još tko da priča neki strani jezik – kažu likovi iza – RUSKI! I kaže im – ah dobro, budete se snašli s Ukrajinskim (Mislim si ja – burn!). Dok smo putovali morali smo potpisati dokument, tj. izjavu i suglasnost da znamo kako se treba tamo ponašati (ne jesti vani, ne dirati predmete itd) i da u slučaju da nešto od osobnih stvari bude kontaminirano da vojska ima pravo ih zapljeniti. Kak smo polako napredovali prema Černobilu ona je pričala povijest grada i te unesrećene regije. Na TVu je bio pušteni dokumentarac “Borba za Černobil”(brijem da ima na YouTube) – kak mi se spavalo, katapultirao sam se u drugu dimenziju dok me Marin nije probudio i rekao da smo došli do prve vojne kontrolne točke. Kaže teta vodič – Ne slikajte punkt, ne slikajte vojnike, ne slikajte policajce ni opremu – tj. ne slikajte ništa jer je zakonom zabranjeno slikati vojsku i policiju. OK teta, nisam ni mislio slikati.

VOJNI KONTROLNI PUNK, ČERNOBIL I RADAR DUGA
Izađemo van iz busa i teta nas proziva po imenu i prezimenu kako bi nas poredala i liniju prema popisu. ” Dominik Ffffffff………. Dominik?” I am here. ” Mearin?” – Here. i kaže da pripremimo putovnice. Jadna nije znala kak izgovoriti prezimena. Dolazim ja odmah nakon Amerikanca na red, otvorim putovnicu istavim je kraj glave i nabacim kes. Pogleda me vojnik, pogleda putovnicu – “Horvatji?” Da. “Good, next”. Kad su svi prošli kontrolu kaže teta da ukoliko netko treba na WC – može sad. Stampedo prema WC-u s jako minimalnim standardima higijene. Ukrcavamo se na bus i krećemo dalje. Uskoro dolazimo do ulaza u grad Černobil. Stajemo kako bismo mogli slikati betonski natpis – priča teta kako su prije svi gradovi imali takve betonske “skulpture” s natpisom grada i uvijek je na toj skulpturi bilo nacrtano po čemu je grad poznat (na Černobilu je to mali žuti atom – koja ironija).
Krećemo dalje do neke plave crkve čiju je izgradnju financirala neka velika faca (car ili tko već), nije me zanimalo, pa se nisam ni trudio izaći iz busa i slušati o tome. Krećemo dalje, vozimo po polupunim cestama, tu i tamo prođe neki hrđavi auto. Ulice su doslovno omeđene cjevodima koji prolaze po svuda i totalno nagrđuju taj bezdušni krajolik. Dolazimo do zgrade gdje je planirani ručak. Počne teta ” Znam da niste svi uzeli obrok, no s obzirom da smo u vojnoj zoni ne smijete biti sami vani pa budete pričekali unutra”. Sjednemo Marin i ja na plastične stolice i čekamo da se ovi najedu. Promatram ja izraze lica ostalih koji su bili za stolom dok je Klugscheißer pokušavao biti smiješan – nikome nije bilo smiješno. Marin je otišao po čaj i kavu. Šalica ruskog čaja – 60 lipa (konačno da negdje kune vrijede).
Nakon obroka kaže teta da je u ovoj zgradi zadnji “civilizirani” WC na koji budemo naišli danas pa da ispoljimo svoje potrebe tu. Kreće bus prema gradu Pripyat gdje je uz rub smještena elektrana. Vozimo se polako i kroz prozor gledamo znakove uz cestu sa znakom radijacije. Konji i psi trče okolo slobodno… Stajemo kod spomenika vatrogascima koji su tamo poginuli (umrli su kasnije zbog zakazivanja organa) i gledamo “robote” koji su bili manualno upravljani kako bi se moglo kamerama doći do reaktora. Ti “roboti” su izloženi vani, ali su ograđeni ogradom ispred koje stoji upozorenje, tj. znak radijacije. Usred vožnje priča teta kako su prije par godina vlasti konačno dale privolu da se nekadašnji sovjetski radar za praćenje projektila iz Sjeverne Amerike otvori za turiste. Nakon vožnje po pustoj cesti bus skreće lijevo na mali puteljak usred prašume i vozi po užasnoj cesti (gora je od one češke autoceste D1 Prag – Brno na kojoj si ostavio bubrege dok je kotač upadao između spojeva betonskih ploča). Cesta je užasna – kao da vozite po ležećim policajcima. Konačno stižemo do parkinga i izlazimo van. Vojnici su se pokupili u svoju zgradu a mi smo nastavili prema radaru. Kad smo došli bliže bilo je – OMG. WOW.
To je toliko golemo, masivno da sam na taj ingeniozni pothvat gledao sa strahopoštovanjem i mislio si jel bih pao u probleme ako bih se popeo na 145m visoki radar da se poslikam na vrhu. Na kraju, nisam se nigdje penjao, nego sam bio poslušan turist (ne za dugo). Slikali smo radar, gledali, čudili se i slušali priče vodiča. Uz šumicu je postavljen znak za radijaciju. Jeff uzima svoji dosimeter i pali ga i upali se alarm na njemu. Odjednom svi vade svoje dosimetre i uskoro se mjesto tišine pretvara u nešto nalik na božićni sajam kad sviraju one žaruljice za bor i svi uzbuđeno trče okolo gore dolje. Njemac sav van sebe trči gore dolje po pijesku hvatajući čim veće zračenje da poslika za svoj Instagram.
Sljedeća postaja bio je most na rijeci Pripyat. Autobus nas je ostavio na sredini mosta i morao je otići jer, opet po čudnom, ukrajinskom zakonu autobusi ne smiju stajati na mostu. Pa čak ni ako je taj most usred ničega gdje nema ni prometa. Gledamo mi tu rijeku, gledamo okolo i primjećujem kako je sve tiho i mirno. Nema one gradske vreve i zagađenosti bukom, nema zvuka životinja. Samo se čuje vjetar koji mrsi trsku uz obalu. Teta upozori Njemca da ne stoji na pijesku jer je ozračen i da stoji na asfaltu kao svi ostali, te mahne vozaču da nas pokupi.

REAKTOR BROJ 4, 5 i 6

Vozeći se prema reaktoru, polako, iz daljine, počinje se nazirati sivi sarkofag reaktora broj 4. Stajemo uz kanal kako bi smo iz daljine vidjeli koliko je to masivno zdanje. Fakat je. Ogromno je. Dok sam se ja čudio i mislio u sebi na kojem se to mjestu trenutno nalazim, u pozadini cvile dosimetri koji upozoravaju da je zračenje visoko. Par ljudi iz grupe je stajalo na pijesku uz cestu pa je bilo upozoreno da to ne radi jer je pijesak jako radioaktivan. Slikali smo sarkofag i krenuli busom bliže. Došli smo do spomenika koji se nalazi ispred sarkofaga, ali je izlazak bio odgođen s obzirom da je vojska kosila travu i vjetar je dizao radioaktivnu prašinu pa je razgledavanje iz blizine bilo odgođeno za kasnije, kada se ta prašina slegne. Vojnici su kosili u skafanderima i maskama kaj je jako nasmijavalo njemca. Nikome od nas nije bilo smiješno.
Sljedeća postaja bili su temelji reaktora 6 i nedovršeni reaktor 5. Tek kad dođeš blizu toga dobiješ sliku kako su to ustvari megalomanske građevine. To u što sam ja gledao na dnu je bilo mjesto predviđeno za “aktivnu zonu”. Opet sam ruminirao kako daleko ljudski um može ići da nešto takvo konstruira i manipulira zakonima prirode. Njemac je imao ispade pa je čak i vodič počela imati sve manje razumijevanja i živaca za njega. Dobacio sam Marinu da bih ga rado sipao u reaktor umjesto olova pa da svi imamo mira.

(IZGUBLJEN U) GRAD(u) DUHOVA

Sam Pripyat je ograđen visokom (hrđavom) ogradom i bodljikavom žicom. Dolazimo do vojnog punkta i slušamo da ne smijemo slikati vojnike – OK teta, zapamtili smo.
Izlazimo iz busa i slušamo – ne dirajte ništa, ne jedite ništa, ne pijte ništa, ne ulazite u zgrade, ne razdvajajte se jer će vas vojska privesti i udaljiti odavde, držite se na okupu i pazite gdje stajete. I krećemo u obilazak tog sablasnog mjesta. Grad me odmah podsjetio na moj Varaždin, tak vam tu izgleda usred tjedna, nigdje nikoga. Ulice i trgovi su obrasli drvećem i šikarama, sive zgrade vire iznad krošnji. Na nekima su prozori zatvoreni i gledajući ih pomislim – ako se sada netko ukaže na prozoru ja bum vrištao i onesvjestio se. Baš je sablasno i strašno gledati u te zgrade i prozore. Nema zvukova životinja, nema zvuka civilizacije. Muk. Čuje se zavijanje vjetra i njihanje drveća. Hodamo prema umjetnom jezeru – Nekoć je bio obala rijeke na kojoj je bila smještena luka gdje su brodovi nizvodno nosili ljude u Kijev. Nakon nesreće u reaktoru je taj dio rijeke pregrađen kako se voda ne bi miješala i zagađivala sve nizvodno. Kraj mjesta gdje smo stajali raste drvo jabuka i pokažem Marinu, on kaže – “Oh look, apples! ” Yes, radioactive, dont touch”.
Da, dont tač malo sutra, ne moš to reći jarcu. Čekao sam da grupa ode da me ne vide pa sam ubrao jabuku. Marin me čekao i pokažem mu jabuku i kaže – pazi da me netko ne vidi i otrči po još jabuka. Stavimo mi “plijen” u ruksak i pridružimo se grupi. Hodamo okolo i slušamo priče. Kaže teta da je Černobil (i Pripyat) u doba SSSRa bio elitno mjesto. Plaće su bile 2 puta veće nego je bio prosjek u Savezu, ali eto, preko noći su snovi tisuća ljudi nestali.
Došli smo do mračne zgrade ” you have one minute only to lurk inside”. Svi smo oduševljeno otrčali u mračnu utrobu post-apokaliptične zgrade i razgledavali ostatke tog vremena. Ja sam se (naravno) odvojio i trčao na katove da vidim grad s visine… Dok sam se probijao do gore naišao sam na prostoriju punu (prašnjavih) knjiga. Imao sa dosimeter upaljen i nije se žalio na radijaciju pa sam zaključio da knjige nisu (toliko) radioaktivne (dosimeter je pokazio malo povišenu razinu). Kopam ja po tim knjigama i pokušavam ne udisati prašinu koja se dizala. Nađem neku simpa knjižicu s plavim koricama (ne sudi knjigu po koricama, osim ako se nalaziš u Pripyatu i diraš ozračene knjige koje su napisane pismom koje ne kužiš). Uzmem knjigu, ispušem prašinu i shvatim da je pametno ići prema izlazu prije nego shvate da me nema.
Spuštam se ja dolje, ali ništa mi nije bilo poznato. Nemam pojima gdje sam. Srce mi počinje jako nabijati, adrenalin udara u glavu. Nađem se u hodniku i trčim ravno i mislim si – ah, tamo je izlaz – završim u WC-u, tj ostacima nekadašnjeg WC-a, pogledam kroz prozor i vidim sivilo, šumu i čujem kako vjetar zavija iza mene. Ne znam jesam li ikada u životu bio toliko uplašen. Trčim natrag po mračnim hodnicima i mislim si kak će me naći vojska da sam neovlašteno unutra i još imam knjigu u ruci a ne smijemo ništa dirati. Odložim ja knjigu na ostatke klavira – kao vratit ću se kasnije po nju i manično tražim izlaz. Pogledam oba mobitela koja sam imao uza se – ni jedan nema signala. Polako sam se počeo miriti sa spoznajom da ću morati ovdje spavati dok me netko ne nađe – bio sam mokar u sekundi. VIše nisam ni čuo ništa oko sebe koliko mi je zvonilo u ušima.
Hodam gore dolje – nađem se na balkonu s kojeg sam vidio trg gdje smo stajali prije nego smo ušli unutra, ali ne znam kako doći van. Uskoro pronalazim stepenice i spuštam se u mrak. Dođem na raskrižje hodnika i pokušavam slušati od kud dolaze bilo kakvi zvukovi. Odjednom doleti Marin i zadere se ” Dominik”. Počnem se derati – “IDIOTE, BUDALO, TU SI ME OSTAVIO SAMOGA.” Kontrira on meni – “Ti si mene ostavio i otišao negdje pa sam mislio da si vani sa svima. Vodič te tražio i vikao ali se nisi javljao”. Trčali smo prema grupi – teta vodič nije bila sretna kad sam došao i samo sam joj tiho rekao – I got lost a bit. “thats because you didn’t listen and you wanted to explore on your own”. Kiselo sam se nasmiješio i odšetao do zabavnog parka gdje smo sjeli na autiće (naravno da se ne smije) i slikali se.
Ušli smo još u dvije zgrade – škole. Gledali smo bazen na drugom katu u jednoj školi, dok smo u drugoj smjeli 10 minuta istraživati – ovaj put se nisam odvajao od Marina (lessons learned). Trčali smo na krov i gledali okolo, u učionicama je bilo sve puno drvenih kutija s maskama i filterima. Marin je već našao jednu “novu” i htio je uzeti kao trofej, ali sam mu rekao da ne želim da riskiramo zbog vojske kad nas budu provjeravali. Obilazili smo učionice, gledali smo bilješke profesora i zaključili kako su učionice jako moderne ako uzmemo u obzir vrijeme kad su bile izgrađene.
Vodič je uzeo dosimeter pa ga stavio na tlo da nam pokaže kako je zračenje još uvijek jako na ovom području. I bilo je! 88 uSv/h na nekim mjestima. Obišli smo i bolnicu, ali u nju nismo smjeli ući jer je tamo najveće zračenje s obzirom da su vatrogasci i svi radnici nakon pokušaja sanacije bili direktno u nju otpremljeni. (sipavali su beton i olovo u reaktor da ga začepe- no zbog jako visoke temperature u reaktoru se stvorila magma koja je nagrizala dno i polako se probijala prema podzenom spremniku rashladne tekućine – da je magma dosegla vodu desila bi se još jedna eksplozija, i Europa, i pola Azije danas bi bilo nenaseljeno, Minsk koji je 600km udaljen bio bi razoren od detonacije. No iskopali su tunel i ispumpali su vodu.)
Zadnja stanica bio je spomenik nesreći i reaktor 4. Prašina radioaktivna se slegla pa smo izašli van – ” dont take pictures of soldiers”. Sarkofag je ogroman. Sjaji se. Ne možeš doći blizu jer te dijeli dupla visoka ograda, bodljikava žica i vojska.

POVRATAK

Na povratku je u busu bila tišina, vjerojatno su svi probavljali utiske. Njemac se do sad već skompao s Rusima pa im je mljeo o državnim obveznicama i ostalim ekonomskim glupostima. Ja sam bio jako sretan kaj sam u busu i kaj idem nazad u Kijev, čim dalje od ovog prestrašnog mjesta gdje sam skoro dušu ostavio. Na vojnim kontrolnim točkama ulazimo u malu zgradu u kojoj su detektori za radijaciju (kao u Nuklearnim elektranama). Svi smo prošli, nikome se nije upalio alarm da je kontaminiran – čak ni meni koji sam skakao po prašini kad sam kopao knjige, čak ni Marinu kojem je ruksak pao na pod tam di je teta izmjerila najveću radijaciju. Kad smo prošli sve kontrole slijedilo je drndanje od sat i pol do Kijeva.
U ruksaku smo imali ubrane jabuke i šipak (moram sad napraviti neku pitu ).

Fun Fact:

Elektrana i dan danas radi. Reaktor 4 je saniran ili će uskoro biti kompletno sanirani (dok reaktor NE Fukushima Daiichi još UVIJEK curi u ocean!).
Postoji željeznička linija za Pripyat – vlak staje na stanici, ali ukoliko nemate vojnu propusnicu ili ne radite u elektrani ne možete se iskrcati.
Nisam vidio nikake mutante, ali sam vidio jezivu sliku – leš jadnog psa (neću je kačiti jer je užasna.)
Ukoliko se nađete u Kijevu i imate oko 70 € za potrošiti, odite, vidite i doživite to. Fakat je poseban doživljaj.

Autor putopisa: Dominik Furjan, Varaždin

Interaktivna karta: