Sinoć nismo išli kasno spavati i zato jutros nije bilo nikakvih problema s buđenjem. Otišao sam u prizemlje hostela po šalicu talijanske kave Lavazza. Sjeo sam u dvorište hostela, a pored mene sjedio je jedan mladi par. Zašprehali smo malo. Ispričali su mi njihovu priču koja me malo začudila. Ovaj hostel jedno je od rijetkih mjesta gdje se mogu nalaziti u miru. Naime obitelj djevojke dosta je konzervativna i drže se starih pravila. Ovo što upravo rade (druže se, zaljubljeni su) zeznuta je stvar jer ih ne smiju vidjeti njihove obitelji. Najveći su problem zapravo roditelji djevojke koji joj ne dopuštaju da se viđa s dečkom jer su različitih religija. Iako su oboje punoljetni, oni ih poštuju, ali ne slažu se s pravilima jer, kako kažu, spremni su jedno za drugo učiniti sve. Samo je pitanje vremena kad će zajedno pobjeći iz Albanije.

Popio sam kavu, pozdravio se sa zanimljivim parom s kojim sam proveo veći dio jutra i otišao do sobe spakirati se. Pričekao sam Deana da se vrati iz banke i potrage za ključem br. 16 za njegov kotač koji se počeo klimati. Brzo se vratio i krenuli smo. Na izlasku iz grada odlučili smo napraviti još jedan doručak jer onaj croasant nije baš dovoljan za sljedećih osamdeset i pet kilometara koji nas čekaju. Sve se malo rastegnulo na kraju i tek oko podne smo napustili Skadar. Nakon prvih desetak kilometara našli smo se u jednoj ogromnoj dolini. Vjetar je ekstremno podivljao. Sva sreća pa nam nije puhao ”u glavu” već je rokao s lijevog boka. Tako jak vjetar još nismo imali na ovom putu, možda čak niti na surfanju doma. Vozili smo bicikle naginjući se u smjer odakle je vjetar puhao da nas ne bi srušio.

Nakon pola sata vožnje u takvim uvjetima i gustom prometu, zbog kojeg smo morali paziti da držimo ravan smjer, ruke su mi počele ”otpadati”. Bilo je i više nego zajebano pogotovo kad bi naletio kakav kamion i razbio strujanje vjetra, a mi bismo bili nagnuti. U tom trenutku izgubio bih kontrolu. Tri puta sam se skoro razbio, a jednom skoro izletio s ceste. Na svu sreću nikome se ništa nije ozbiljno dogodilo. Sporo smo napredovali. Nakon što smo prošli dolinu, vjetar se smirio, a u daljini smo vidjeli tvrđavu i pretpostavljali da bi to mogao bit grad Leže. To je bio prvi veći grad kojeg smo morali proći. Odlučili smo stati na pola sata da nam se, ovoga puta, ruke odmore. Sjeli smo, a Dean se požalio da mu je bicikla u lošijem stanju nego jučer. Ja sam ga tješio govoreći mu da je i meni bilo teško ispedalirati ovaj dio koji smo upravo prošli te da kad vozi ispred mene ne izgleda strašno taj zadnji kotač koji je počeo stvarati probleme. Prava istina je da se očito moglo vidjeti da mu bicikla pleše dok vozi, ali time bih ga samo obeshrabrio i tko zna bi li htio ići dalje. Promijenio sam temu na brzinu i rekao mu da kad bih nekome morao ukratko opisati ovaj grad da bih to učinio ovako: „Leže je varijanta Monte Carla nakon tri dana bombardiranja i deset dana prosvjeda, ali sa stilom.” Ljudi, koje smo sretali, bili su jako ljubazni i svi su nas bodrili kad smo im rekli odakle dolazimo. Naravno, neki nisu niti znali gdje je Hrvatska. Čudno, ali kao da išta moraju znati. Nisam niti ja znao previše o Albaniji. Osim Tirane, prije nisam poznavao niti  jedan drugi Albanski grad.

Krenuli smo dalje, uletili na autocestu kojom je bilo lako pedalirati. Dean je sve više zaostajao i nervoza mu je rasla, dok sam ja morao usporavati da mu ne pobjegnem previše u slučaju da se što dogodi s njegovom biciklom. Sve se više žalio kako mu je teško i kako je krepan. Nekoliko sati nakon Ležea, na autocesti, stali smo sa strane pored benzinske stanice. Nisam se htio zaustavljati jer smo bili blizu današnjeg cilja. Pomislio sam si: „Koja pičkica, šta ne može malo stisnuti.” Sjeo sam na njegovu biciklu da vidim sam o čemu je riječ. Napravio sam kratki đir po benzinskoj i stvarno, bicikla je bila u stanju za ju baciti. Toliko se drmala, a zadnji kotač je jako skretao u stranu. Imali smo još trideset i pet kilometara za odvoziti.

Nakon autoceste put je bio drukčiji. Stara cesta puna rupa i grba koje su nam odmagale, pogotovo Deanu. Tek oko 17:30 stigli smo u predgrađe Tirane. Izgledom je podsjećalo na kakav getto, a ljudi, auta, motora i pasa posvuda. Nakon pola sata probijanja kroz prometni kaos glavnoga grada te prelaska dva mosta ispod kojih je tekla rijeka s otočićima smeća, stigli smo do centra Tirane. Iznenadio sam se kad sam to vidio. Ogromne široke ceste, zelenilo, velike moderne i stare zgrade, čisto, precivilizirano. Zapadnjački style. Centar grada izgleda tako da bi se gradovi bivše Jugoslavije mogli sakriti. U samome centru otišli smo do velike turističke agencije pitati za pomoć oko pronalaska kakvog hostela. Djevojka koja je radila tamo, ponudila nam je petnaestak hostela i odlučili smo se za jedan blizu nazivom ”Propaganda”. Nakon deset minuta vožnje biciklom, našli smo hostel. U njemu su zaposleni volonteri iz Finske, Francuske, Poljske, a gosti u hostelu bili su odsvakud: Njemačka, Kosovo, Singapur, Francuska, India, Turska te mi iz Hrvatske. I ovaj hostel nudio je kuhinju na korištenje.

Otišli smo van na ulicu u nabavu povrća i pive da si skuhamo večeru i odmorimo uz pivu. Skuhali smo pun lonac hrane da sutra ne moramo kuhati. Odlučili smo sutradan ne mrdati da odmorimo i pokušamo nešto učiniti s Deanovom biciklom jer dalje ovako ne može. Dok smo kuhali, popili smo koju pivu koja nas je dobro udarila. Prije nego se večera skuhala, mi smo se malo napili. Večeru smo si poslužili na krovu zgrade hostela. Bez razmišljanja o tome kako ćemo dalje, dobro smo se zabavili tu noć. Probleme smo pustili za sutra. Današnju misiju, stići do Tirane, smo obavili. Budemo li se večeras brinuli o problemu koji možemo riješiti tek sutra, nećemo ništa pametno napraviti tako da nije bilo potrebno stvarati osjećaj brige i nervoze.

Hvala ti!!