KAL – udruga za zaštitu i obnovu vodenih staništa u Istarskoj županiji sa sjedištem u Žminju utemeljena je na povijesnoj tradiciji gospodarenja lokvama s ciljem održivog gospodarenja vodnim resursima u kršu, zaštitom vodenih staništa, kulturne baštine i krajobraznih vrijednosti, te obnovom starinskim metodama i ekološkim materijalom.

KAL se bavi održavanjem zaštitom i obnovom lokvi u Istri. Na povijesnim temeljima te tradiciji gospodarenja lokvama tj održivim gospodarenju vodnim resursima na kršu je i utemeljena Udruga Kal koja za cilj ima obnovu i održavanje što većeg broja lokvi i to na principima koji su utemeljeni na istraživanju tradicijskog održavanja, gradnje, sanacije, čišćenja i košnje Lokve i njenog okoliša na ekološko-biološko prihvatljiv način koji se koristi od strane istarskog čovjeka još od neolitika.

Poštujući metode kulturno-arheološko-biološko-ekološke konzervacije jedne od najstarijih ljudskih tvorevina koje su omogućile opstanak i razvoj ljudske civilizacije u području na kojem nema drugog izvora pitke vode. Svjedoci smo stanja lokvi koje su prestankom ljudskog gospodarenja istima sukcesijom postale močvare i baruštine koje proždire močvarna vegetacija i organsko/anorganske naplavine koje daljnjom sukcesijom vode ka potpunom nestanku istih. Lokve za svoj opstanak trebaju čovjeka da gospodari njima, a to zahtijeva puno fizičkog rada.

Lokve se održavaju upravo ručnim radom ljudi i svakodnevnom brigom o njima. Angažman Udruge KAL je volonterske naravi i kao takav nije dovoljan za područje cijele Istre, jer za gospodarenje i čuvanje lokvi potrebno je zaposliti na puno radno vrijeme najmanje dvoje ljudi koji bi stalno bili na terenu i vršili redovito održavanje lokvi- košnju, redukciju močvarnog bilja, održavanje slivnih kanala, uzimanje uzoraka vode i popis stanja samih lokvi te biljnih i životinjskih vrsti u istima.

Jedan od problema lokvi koje imaju vode predstavljaju ribe koje ljudi znaju puštati u lokve a među tim ribama nalazimo one od par centimetara kao što je vrsta
Gambuzija (Gambusia holbrooki) unesena početkom dvadesetog stoljeća u sklopu suzbijanja malarije preko zlatne ribice (carrasius auratus), Američkog somića( Amiurus nebulosus) do Šarana (Cyprinus carpio)
  to nikako nije dobro, jer ribe nisu autohtoni stanovnici lokvi i negativno utječu na druge organizme koji tu žive.

Održavanje travnatih površina oko Lokvi košnjom općenito i razlozi za košnju

Lokve je nužno potrebno  kositi više puta godišnje, a uz košnju poželjna je i ispaša krupne i sitne stoke,košnju bi trebalo prilagoditi migraciji vodozemaca i gnježđenju ptica.
Iz  iskustva Udruge KAL najbolji termin za košnju je oko 15. travnja do 01. svibnja, uz napomenu da je najpoželjnije proljetnu košnju obavljati u popodnevnim satima kada je najmanja vjerojatnost prisutnosti vodozemaca u travi. Od 01.- 15. srpnja košnju možemo obavljati ujutro i popodne jer je aktivnost vodozemaca na kopnu najmanja u tom razdoblju.

Prilikom košnje motornim trimerima koje godinama upotrebljavaju prilikom redovitih održavanja lokvi ( 11 lokvi koje udruga KAL redovito održava na području općine Žminj) nije se desio niti jedan slučaj da je ubijena ili ozlijeđena niti jedna životinja. Potreban je malo veći oprez prilikom jutarnje košnje jer su znali zateći koju Bjeloušku ( Natrix natrix), Šumsku smeđu žabu ( Rana dalmatina), Smeđa krastača (Bufo bufo), ali nikad ni jedna nije stradala. U pravilu se kreću prema vodi na metar do dva od trimera, visina košnje zavisi od terena i trave, a kreće se od tri do sedam centimetara. Svi susreti sa navedenim vrstama desili su se prilikom jutarnjih košnji u proljeće. Stoga zbog zaštite navedenih vrsta preporučuju košnju u popodnevnim satima od 15 h – 19 h. Večernje košnje isto tako se ne preporučuju zbog kretanja vodozemaca i gmazova.

Od 01. rujna i tijekom cijele zime do veljače, uz košnju se popravlja vodeni sliv lokve – kanali po kojima kišnica utječe u lokvu, čiste se od naplavina, trava, korova, zemlje i blata. Po potrebi se vadi višak vodenog bilja, provodi sječa grmlja i trnja, obrada grana stabala.
Prilikom košnje kosi se do same vodene površine lokve, ali nikako ne kosimo ove dvije vrste:
Močvarnu jezernicu (Eleocharis palustris) i
Peterocvijetnu jezernicu (Eleocharis quin)

Njih nije potrebno kositi osim u iznimnim slučajevima gdje zauzimaju krug širi od metar oko lokve, a poželjna je biljka u lokvi jer se na njoj zaustavljaju  razne vrste vretenca ( Odonata var.spec.) prilikom parenja i polaganja jajašaca a po njima isto tako ličinke vretenca izlaze iz Lokve da bi odbacile ljušturu ličinke te postale odrasle jedinke, zato vrlo često baš na Močvarnoj jezernici nalazimo odbačene kukuljice vretenca.