Probudio sam se u 6:00 kako bih provjerio vrijeme. Padala je kiša, ali svejedno sam probudio Deana. Popili smo kavu, doručkovali i pripremili sve za nastavak putovanja. Bisage smo prikopčali za bicikle, kabanice stavili navrh prtljage, da nam budu pri ruci, jer postojala je mogućnost da nas kiša uhvati. U 8:30 kiša je stala, ali nebo nije baš djelovalo obećavajuće. Krenuli smo pa, jebiga, što bude bude. Skoknuli smo još samo u Otočcu do željezarije kupiti velike PVC vreće za Deanove bisage da ih umotamo pošto njegove nisu vodonepropusne.

Krenuli smo, ”fala kurcu”!! Konačno opet u nepoznato. Današnji cilj bio je prijeći hrvatsko-bosansku granicu i stići do Bihaća. Prva etapa bila je od Otočca do Vrhovina, malog mjesta u Lici, te tamo napraviti eventualno pauzu i pićit’ dalje. Vožnja je bila lagana i ugodna, po ravnoj cesti. Kišica je godila dok smo okretali pedale. Bili smo spremni na prolom oblaka, iako to još nismo dosad doživjeli, al’ bitno je da smo krenuli, unatoč vremenskoj prognozi i Deanovom zdravlju radi kojeg smo jučer morali ostat u Otočcu.

Stigli smo u Vrhovine. Nakon 1-2 sata vožnje u prvome baru na koji smo naletjeli, odlučili smo napraviti dvadesetminutnu pauzu. Tek što smo sišli s bicikli, kiša je počela padati ko’ luda. Ušli smo u bar i slična scena kao u Otočcu, samo ovdje energija još za koji stupanj niža. Konobarica nije niti trepnula prvih 5 minuta otkako smo ušli. Kad nam je prišla, izrazom lica i onim nevidljivim, al’ osjetilnim dijelom, osjetio sam u tom trenutku u tom prostoru neugodnu energiju samog prostora i ljudi. Možda se to nije baš slučajno dogodilo da sam se našao ovdje. Možda će nam netko iz znatiželje prići i pitati nešto, a možda i neće. Al svakako ću pokušati svojim stanjem svijesti koje je trenutno pozitivno utjecat isto tako. Iz trena u tren što pedaliram dalje u nepoznato, u smjeru gdje osjećam malo straha , i ne znam kako, ali prolazim  i sam sebi dokazujem da je moguće. Povrh svega finalni osjećaj je – radost. Svakim kilometrom smo dalje, snalazimo se u novim okolnostima te nalazimo razne načine rješavanja problema i situacija.

 Možda samo osmjehom mogu potaknuti namrštenu konobaricu na pozitivnu misao. Možda…

Tek što je kiša prestala, izašli smo iz kafane i krenuli dalje. Nije prošlo niti pet minuta, a kiša je opet počela padati. Sklonili smo se pod krovom nekog ulaza u zgradu. Stavili smo kabanice, Dean je noge umotao u vreće i zalijepio ih ”duck tapeom”. Izgledao je smiješno sav zablindiran u toj plastici i staroj plavoj ribarskoj kabanici. Krenuli smo dalje i možda koji kilometar kasnije po prvi put, otkako smo krenuli, našli smo se u dilemi. Da napravimo koji kilometar više i držimo se regularne ceste da na ”sigurniji” način odradimo tih dvadesetak kilometara ili da riskiramo, prihvatimo ”manje siguran” put te uštedimo koji kilometar. Pomislio sam: „Da tražim sigurno, onda bih putovao sad ovdje po ovoj kiši možda autom ili busom.“ Unutarnji kompas vukao me u smjeru kraće, „nesigurnije“ varijante. Tako je i bilo! Skrenuli smo s glavne ceste i upustili se u avanturu ove male cestice preko Plitvičkog Leskovca. Već nakon prvih sto metara ulaska u tu malu cesticu, sve se promijenilo.

Cesta prekrivena crveno-smeđim listovima, koji su konstantno padali s krošanja stabala i činili trenutke jesenskima. Uz cesticu svako toliko naišli bismo na potok ili potočić, crnogorična i listopadna stabla sa svih strana kreirala su pejzaž krajolika, miris kiše, vjetra i zvuk vode. Kakav style! Dobro da smo ovdje skrenuli, ne bih se ovako dobro osjećao na onoj prometnoj cesti. Nakon nekog vremena vožnje po toj bajkovitoj cesti, naletili smo na raskršće koje nije bilo ucrtano na karti. Nismo se iz prve dogovorili kuda ćemo. Ja sam htio desno i uzbrdo, a Dean je htio krenuti drugim smjerom i uvjeravao me da je tako bolje. Odlučio sam popustiti i prepustiti se njegovoj odluci, ili njegovom razumu, iako mi je unutarnji kompas govorio drukčije. Krenuli smo tim smjerom. Nakon dvjesto metara naletili smo na rampu koja je označavala kraj ceste. Zanemarili smo ju, zaobišli i nastavili dalje. Cestica je postajala sve uža i uža, sve više prekrivena lišćem i granama. Slijedio je spust i desni zavoj iza kojeg smo se ”zabili ” oboje, ili bolje reći uletjeli, u potok kojem je volumen porastao od obilnih kiša zadnjih dana i preplavio cesticu. Upali smo biciklima u pola metra duboku vodu i smočili noge na full.

Kad smo nastavili dalje, cesta se još više suzila, a u jednom trenu ispred nas našao se natpis na znaku uz cesticu ”Nacionalni park Plitvička jezera”. Tad sam shvatio da je ono skretanje bilo sigurno krivo jer, umjesto da smo se našli na glavnoj cesti, mi smo ušli u nacionalni park Plitvička jezera. Provozali smo se po stazicama oko jezera i nastavili dalje. Bar smo, i to besplatno, imali priliku vidjeti ta čudesa. Da nismo zajebali to skretanje, sad ne bismo imali priliku iz ove perspektive vidjeti ljepotu jezera i doživjeti ih na ovaj, poseban i neočekivan, način.

Taman prije nego što smo se spojili na glavnu cestu, prvu osobu na koju smo naletjeli, pitali smo u kojem smjeru se nalazi granični prijelaz. Gospođa, koju smo sreli, rekla nam je da su u tijeku radovi na toj dionici i da ćemo do prijelaza Ivšić morati malo dužim putem. Već smo bili pokisli, noge full smočili, a i počelo je biti hladno pogotovo na dijelovima gdje smo se spuštali nizbrdo. Do graničnog prijelaza nismo više kiksali.

Prešli smo u drugu državu i to prvi put na bicikli i prvi put u Bosni. Granični policajac me s čudom pitao gdje idemo po ovakvom vremenu. Nakon nekoliko kilometara, vidio sam prvu džamiju u daljini. Fantastično je to što smo se samo nakon tih par kilometara našli u potpuno novoj kulturi, sličnoj, ali ne istoj našoj. Stigli smo oko 16:30 u Bihać. Prvo smo si htjeli pronaći smještaj jer, nakon cijelog dana vožnje po kiši, jedva smo čekali tuš. Nije bilo komplicirano, malo smo pitali lokalce i uputili su nas u jedno prenočište. Kad smo se otuširali i presvukli, otišli smo đir do centra, al’ kiša je ubrzo toliko počela padati da nas je potjerala u sobu.

Dosta nam je bilo za danas biti natopljeni i mokri. Otišli smo s pivama i nešto hrane koju smo kupili do prenočišta skuhati si večeru na našem kuhalu i odmoriti. Sutra je novi dan i sigurno nas čeka nova avantura.

Hvala ti!!

Oscar Piljek