Probudio sam se rano, oko 6:30. Skočio sam do frižidera. Još sinoć kupio sam domaćeg kozjeg sira i domaće pomidore. Pojeo sam bar tridesetak dekagrama sira, dva pomidora i nekoliko kriški kruha napravljenog od integralnog pšeničnog brašna. Skuhao sam si kavu. Osjećao sam umor. Mislio sam pitati Tomija, kad stigne, može li mi srediti kakav prijevoz do Igouminitse. Opet, nakon svega što sam prošao, baš bih bio pičkica da ne odradim to do kraja. U zadnja dva dana napravio sam dvjesto devedeset i četiri kilometara. Sad da tih sitnih sedamdeset i tri preskočim ne bi bilo cool. Ma krepan sam.

Odlučio sam ovako: „Imam cijeli dan, a tih sedamdeset i tri nije sigurno kao jučer.“ Tomi je stigao, napravio je jaja za doručak. Pojeo sam to i odlučio da ipak idem do kraja biciklom. Danas bih trebao odvoziti još četrdesetak kilometara Albanije, proći mjesta Ksamil, Mursi, Shakale i Konsipol. Tad bih trebao prijeći granicu i proći Sagiadu, Asprokklisi, Semertos, Ragio, Nea Selefika i finish u Igoumenitsi.

Pozdravio sam se s Tomijem, zahvalio mu i krenuo dalje, nešto kasnije nego posljednja dva dana, oko 9:30. Brod je ionako trebao krenuti tek sutradan u 1:00. U Sarandi je bio ljetni sunčan dan iako je skoro pa studeni. Prvih desetak kilometara bilo je toliko toplo da sam vozio bez majice. Baš je bilo vruće. Pedalirao sam lako kao da zadnjih dana nisam ni sjeo na biciklu. Nedugo nakon što sam prošao mjesto Kasmil, došao sam do mjesta gdje sam morao prijeći preko doka koji se nalazio iznad jedne male rijeke, a bio je povezan sajlom. Ušao sam u veliki močvarni predio zarastao trstikom. Vozio sam se dugom, uskom, ravnom cestom. S istočne strane nazirali su se daleki vrhovi planina. Danas mi se nije žurilo pa sam odlučio još jednom stati prije granice.

Došao sam do mjesta Mursa. Neki lokalci bili su oko lijepo sređene kuće koja je ujedno bila i restoran. Pitao sam ih idem li dobrim putem. Potvrdili su da sam na dobrome putu i usmjerili me za dalje. Ispitali su me o mom putovanju. Odlučio sam nakratko sjesti s njima, popiti kavu pa krenuti dalje. Simpatični mladi Albanci bili su oduševljeni mojom pričom i time što mi se Albanija, Albanci, a pogotovo Albanke, jako sviđaju. Platili su mi dvije boce vode i kavu. Zahvalio sam im te se vratio na cestu. Jučer sam se čuo s Deanom koji me upozorio da me prije granice čeka jedan dio koji ću morati odvoziti po makadamu. On je prošao tuda i sad me čeka u Igoumenitsi. Naletio sam na taj makadam pa sam sišao s bicikle da ne bih probušio gumu. Bilo je toplo kao na Cresu potkraj petog mjeseca. Došao sam na albansko-grčku granicu. Granični policajac me pitao imam li kod sebe nešto „opasno“. Ja sam se samo nasmijao. Pustio me bez ikakvih problema. Zamolio sam ga i da mi udari pečat u putovnicu kao suvenir.

Ušao sam u Grčku. Odlučio sam stati u prvome mjestu u nekom kafiću da se spojim na internet kako bih javio Deanu da sam blizu i da se dogovorimo gdje ćemo se naći. Javio sam mu da se nalazim dvadeset i četiri kilometara pred ciljem. Dogovorili smo se i krenuo sam dalje. Sve do Igoumenitse prolazio sam sličnom vegetacijom kao i u Albaniji, samo što je ovdje bilo posađenih mandarina i maslina na sve strane. Uživao sam u zelenilu oko sebe dok sam lagano okretao pedale. Sve je djelovalo mirno i harmonično. Vidio sam pse u daljini kako leže na cesti. Kad sam im se približio na petnaestak metara, počeli su me ganjati. Pobjegao sam im u dvije sekunde. Prošao sam sva mjesta koja sam spomenuo i odjednom ugledao grad na moru. Moj finish – Igoumenitsa. Spustio sam se u mjesto, malo prozujao, parkirao biciklu i sjeo na pivo. Spojio sam se na internet i javio Deanu gdje se nalazim.

Nakon tri dana što ga nisam vidio, Dean mi se u jednom trenu stvorio pred očima. Odlučili smo popiti koju pivu i ispričati si svoje doživljaje koje smo proživjeli zadnja tri dana. On je ispričao svoj zanimljivi dio o vožnji s kombijem koji prevozi i preprodaje  drogu naokolo. Ispričao mi je sve o organiziranom švercu u kojem se on slučajno našao, a ja njemu svoj križni put. Otišli smo kupiti karte za brod i odlučili nakon toga počastiti se u ribljem restoranu večerom. Poslužio nas je neljubazni konobar. Stari Grk kojeg kao da boli k. za goste koje poslužuje. Bacio nam je meni i otišao. Htio sam naručiti hobotnicu. To nije imao pa sam naručio lignje i pohane tikvice. Ne bih sad puno o ovom, ali ukratko najgore iskustvo cijelog puta što se tiče posluge, hrane općenito i cijene koju smo platili. Pobjegli smo iz tog restorana čim smo pojeli i platili. Sjeli smo u birc gdje se uz pivu dobije tapas. Tamo smo pričekali brod.

Prije samog ukrcaja obavili smo spizu jer sam čuo da je hrana na brodu skupa i neukusna. Nakon chek-ina, ukrcali se na ogroman kruzer Minola Linesa s jedanaest deckova. Otišli smo gore na palubu. Napuhali karimate i zavukli se u vreće. Ispijali pive na vjetru i lagano utonuli u san. Kroz noć vjetar je pojačao pa smo morali prekinuti romantiku završetka na palubi. Zbuksali smo se unutra na toplo.

Slijedila je duga vožnja do Trsta. Nakon dva dana u 1:00, stigli smo na kopno.

Hvala ti!!