Nakon sinoćnje večere koju smo napravili, zaspali smo vrlo brzo. Probudio sam se oko 6:00. Napravio sam kavu, Dean čaj. Još jučer, dok smo obavljali kupovinu, u dućanu smo slučajno upoznali Sandra (lokalnog skatera) i dogovorili smo se naći s njim ujutro prije polaska. Još u dućanu, dok smo razgovarali, došli smo na temu CTN skateboardsa (skate ”branda” koji sam zadnjih godina pokušavao isfurati zajedno s prijateljima). Sandro je znao za nas, čak je vozio naše daske. Oko 8:30 našli smo se s njim i Karlom, njegovim kompićem, isto skaterom, i sjeli u njihov omiljeni kafić na cugu.

Prije samog pokreta htio sam da skoknemo do neke burekdžinice po sirnicu ili neku drugu deliciju. U Bosni smo, a tu je umijeće izrade ukusnih bureka, sirnica i tih razno raznih savijača vrlo poznato i na dobrome glasu. Krenuli smo prema Ključu. Prognoza je bila dobra za danas. Cijeli dan najavljivali su sunčano vrijeme. Prvih desetak kilometara cesta je bila ravna, mokar asfalt od sinoćnje kiše i sunce koje se iza planine na istoku dizalo i otkrivalo boje krajolika.

Slijedilo je dvadesetak kilometara uspona preko manjih planina u smjeru zapada gdje smo u daljini vidjeli sumnjive oblake. Dean je opet poludio. Ne voli uspone. Ovog puta nisam se htio upustiti u uvjeravanje da je to samo dio puta, već sam ”stisnuo pedalu” i malo se odmaknuo od njega. Situacija je bila vrlo jednostavna, ako smo htjeli stići do sljedeće zadane točke (Ključa) i ovo nam je ruta, onda  jednostavno moramo ići ovuda.

Uzbrdice, nizbrdice, ravnice, kiša, sunce i vjetar sastavni su dio svega toga. Nekad je ugodno po kiši, nekad po suncu, nekad s ili bez vjetra, ali na nama je kako ćemo stvarnost tog trenutka gledati, prihvaćati i osjećati. Lijepo ili s grčem i gorčinom? Mi to odlučujemo, svatko od nas na svoj način. Tek što smo napravili koji kilometar uzbrdo, počela je padati kiša. Predosjećao sam da će mom kompiću sve ovo (uzbrdica pa kiša) dignuti tlak i da će vjerovatno sam odlučiti biti ”lud”. Možda je ta moja pretpostavka totalna glupost jer predviđam nešto što i ne mora uopće biti tako. Svejedno, stisnuo sam gas kako bih se dovoljno odmaknuo i uživao u krajoliku ove divne zemlje pa makar zima stiskala i kiša padala. Prvi put se nalazim ovdje i sve je jedinstveno, brdovito, sviđa mi se, good vibe. Nalazio sam se između Bihaća i Bosanskog Petrovca.

Nakon trideset i pet kilometara prijeđenog puta, odlučio sam stati u kafiću pored benzinske da pričekam Deana i da se nakratko odmorimo. Za dvadesetak minuta Dean je stigao. Nervozno me pitao: ,,Di si ti jebote? Šta da mi je guma pukla, jebote?” Malo sam ostao ”puff”. Guma mu nije pukla i stigao je tu gdje sad pijemo čaj. Zagrijali smo se, a Dean se skulirao. Krenuli smo dalje. Kiša je opet počela padati. Sranje je bilo što smo opet prelazili brdo i navukli na sebe kabanice. S toliko slojeva robe na sebi počinjalo je biti vruće, a dok smo se dovukli na vrh brda, preznojili smo se na full. Često nakon uspona slijedi nizbrdica, a doći mokar na vrh značilo je da se u tom slučaju trebamo presvući jer bismo se smrznuli na nizbrdici. Nije me to mučilo, imali smo vremena koliko smo htjeli, nismo na nikakvoj utrci, a i krajolik je baš style.

Oko 17:00 stigli smo u Ključ. Dean je inzistirao na tome da kad stignemo, prvo slijedi burek. Meni se nije jelo jer sam sat vremena prije prizalogajio na cesti. Nešto poslije otišli smo na pivu do nekog birca s namjerom da se raspitamo oko smještaja. Sjeli smo u prvi na koji smo naletjeli i ljubazan konobar Enes zapričao se s nama, počastio nas cugom i dao nam informacije o prenočištu. Lako smo našli taj place i uspjeli smo spustiti cijenu za 10€. Dobili smo novo sređen apartman. Otuširali smo se, zagrijali i otišli u kratko razgledavanje Ključa jer je mrak već pao. Usnimio sam nešto fotki džamija, muslimanskih groblja, uličica i svega što me privlačilo. Još smo jednom posjetili Enesa, popili pivu i nakon toga povukli se u sobu. Sutra je novi dan i treba se odmoriti.

Hvala ti!!

Oscar Piljek