Obični ili zlatni čagalj (Canis aureus) dužine je oko 70 centimetara, rep je dugačak oko 30 centimetara, snažne je građe s visokim nogama. Njuška mu je šiljatija nego u vuka, ali tuplja nego u lisice. Čupavi mu rep visi do petnog zgloba. Uši su mu kratke te mjere najviše četvrtinu duljine glave i široko su razmaknute! Tijelo mu je pokriveno srednje dugačkom, grubom dlakom, kojoj bi se boja teško mogla opisati. Osnovna boja je prljavobijela ili sivkastožuta, a na leđima i bokovima prelazi u crnkastu. Ponekad se čini crno valovita ili je na leđima krase tamne nepravilne pruge. Ta se osnovna boja oštro razdvaja od boje na bokovima, stegnima i potkoljenicama, koje su svjetlije, te kao i njuška, glava i vrat izgledaju blijedo crvene boje.

Po načinu života zlatni čagalj kao da predstavlja spojnu kariku između vuka i lisice. Lisici je uostalom sličniji nego vuku. Danju se zadržava u skrovištima, a predveče odlazi u lov, glasno zavija da bi prizvao druge pripadnike svoje vrste, pa onda lovi zajedno s njima, jer voli društvo, ali zna i sam loviti. Čim se spusti noć, čuje se njegovo turobno zavijanje, slično zavijanju naših pasa.

Slika zlatnog čaglja:  Felagund

Čagljevi popunjavaju sličnu ekološku nišu kao i kojot u Sjevernoj Americi i jedni i drugi su svejedi, mogu loviti malene do srednje velike životinje, a poznati su i kao strvinari. Duge noge i pseći zubi su dobro prilagođeni lovu na malene sisavce, ptice i gmazove. Velika stopala i spojene kosti noge omogućavaju im da dulje vrijeme mogu trčati brzinom od cca 16 km/h. Najaktivniji su u zoru i na večer.

Čagljevi obrazuju monogamne parove i brane svoj teritorij od drugih parova. Agresivno ga brane i kasnije označavaju mokraćom ili izmetom. Teritorij može biti dovoljno velik i za mlade tog para, koji još uvijek nisu osnovali svoj teritorij. Ponekada se okupljaju u malene čopore, naprimjer da jedu strvinu, ali obično love sami ili u paru.