Ima jedna prelijepa ptica koja iz Afrike svake godine dođe u naše krajeve, ta ptica je pupavac koja je tisućljećima zauzima posebno mjesto u folkloru i ljudi su mu naročito naklonjeni. Još u drevnom Egiptu pupavci su slikani po zidovima grobnica i hramova. S ogromnom rasprostranjenošću na tri kontinenta, upadljivim bojama i velikom kukmom na glavi koju mogu kontrolirati, ove ptice su upečatljiva i uobičajena pojava u vrtovima i na obradivom zemljištu.

Nastanjuju Europu, Afriku, Madagaskar i južnu Aziju. Dugi su 27-29 cm, a teški 47-89 grama. Hrane se kukcima i malim kralježnjacima. Pupavci lete tako što neujednačeno zamahuju svojim zaobljenim krilima, a kada stanu uzdignu kukmu. Možda se čini da su slabi letači, ati to nije istina, prelijeću ogromne razdaljine tijekom seobe i umiju brzo uzmaknuti u zrak ako je potrebno. Ipak, stotine postanu žrtve garavih sokola (Falco concolor) za vrijeme seobe preko Mediterana.
Šare na tijelu ih čine upadljivim. Južnoafrički pupavci su crvenkasti, a od zimskih došljaka koji migriraju iz Euroazije se razlikuju po nijansama boja i šarama na krilima; nekada se smatralo da su druga vrsta, ali ponašanje im nije značajno drugačije. Odrasli ponekad zauzimaju položaj raširenih nogu i krila, tako što čučnu, zabace glavu i kljun i upere ih prema nebu (što im je vjerojatno donijelo i pučko ime “pupavac nebogled”), rašire krila i rep vrhova pritisnutih uz tlo.

Čitavih 200 godina se za ovaj položaj tijela mislilo da je to obrambena reakcija pupavca na opasnost, ali sada je utvrđeno da je to samo poza za sunčanje.