Purani su velike, vitko građene ptice visokih nogu, kratkih krila i kratkog repa. Pripadaju redu kokoški. Kljun im je kratak, čvrst, odozgo sveden i svinut, noge prilično visoke i dugačkih prstiju, a rep zaobljen. Na glavi i gornjem dijelu vrata nema perja, već su ta mjesta pokrivena bradavicama. S ruba gornjeg kljuna visi puranu rastezljiva mesna rojasta resa, a s grla mlohava koža. Purani su prošireni u istočnoj i sjevernoj Americi.

Puran je na gornjoj strani smećkasto-žute boje i perje mu sja divnim metalnim odsjajem. Svako pero nosi široki baršunasto crni rub. Perje na donjem dijelu leđa i repno pokrivno perje je tamnosmeđe poput oraha, ukrašeno zelenim i crnim prugama. Puran je dugačak do 1,20 m.

U šumama nekih sjevernoameričkih država živi i danas mnogo purana, ali su u gusto naseljenim državama već istrijebljeni.
Purani često žive u velikim skupinama, pa neodređeno lutaju i pasući prolaze šumama, danju trče po tlu u potrazi za hranom, a noću se odmaraju na krošnjama visokih grmova te na drveću. U svojoj prvobitnoj postojbini (Sjeverna Amerika) otprilike u listopadu, kad posljednje sjemenje pada s drveća na tlo, purani odlaze u doline Ohaja i Misisipija.

Mužjaci se skupljaju u skupine od deset do stotinu ptica i odvojeno traže hranu. Ženke se sa svojim poluodraslim mladima također, okupljaju u gotovo podjednako brojne družbe, pa odvojeno od mužjaka kreću istim putem.

Među nebrojenim neprijateljima koji ih progone za njih su, osim čovjeka u divljini najopasniji ris, sve velike sove. Ris podjednako progoni stare i mlade purane, a ispija i jaja. Sove hvataju purane noću s njihovih skrovišta na drveću.

Ubrzo poslije otkrića Amerike, puran je prenesen u gotovo sve krajeve svijeta. Danas je posvuda rasprostranjen kao domaća životinja koju svi jako dobro poznajemo, a na njegovu žalost, postao je omiljena uobičajena hrana u ljudskoj prehrani, a postao je i jedan od glavih sastojaka od kojih se radi hrana za kućne ljubimce, pse i mačke!