Ona se sjeća trenutka fotografiranja, fotograf ju je slikao. Sjeća se ljutnje koju je tada osjećala, čovjek je bio stranac. Prije toga nikada nije fotografirana. Sve do trenutka kada su se ponovno sreli nakon punih 17 godina.

Fotograf se isto sjeća tog trenutka, svjetlo je bilo mekano, izbjeglički kamp u Pakistanu je nalikovao na more šatora. Unutar šatora koji je bio improvizirana škola, fotograf je nju prvi primijetio, osjetivši njenu sramežljivost prišao joj je polako. Ona mu je kazala da ju može fotografirati. „Nisam mislio da će fotografija ove djevojke biti drugačija od bilo čega drugoga što sam slikao tog dana“, prisjeća se tog decembarskog jutra 1984 godine dok je fotografiranjem dokumentirao stanje s afganistanskim izbjeglicama.

Ispostavilo se da je portret koji je napravio Steve McCurry jedan od onih koji se urežu u srce čovjeka. U lipnju 1985 godine njena slika se je pojavila na naslovnici National Geographica. Njene oči morsko zelene boje pokazuju da love i da su lovljene i u njima se može pročitati tragedija zemlje razorene ratom. Postala je poznata širom svijeta putem naslovnice National Geographic kao Afganistanska djevojka, a slijedećih 17 godina nitko u svijetu nije znao njezino ime.

U siječnju 2002 godine ekipa iz National Geographic televizije & Film’s EXPLORER doveo je McCurrya natrag u Pakistan u potrazi za djevojkom sa zelenim očima. U potrazi za njom pokazivali su njezinu fotografiju u okolici Nasir Bagh gdje je još uvijek stacioniran izbjeglički kamp u blizini Peshawara, gdje je napravio fotografiju djevojke iz Afganistana. Mjesni učitelj kojemu su pokazali fotografiju, tvrdio je da zna njeno ime (Alam Bibi) i da je ona smještena u selu u blizini, ali McCurry je ustvrdio da to nije ona.

Napokon su sreli čovjeka koji je dao novu nadu u potrazi za djevojkom sa slike, tvrdio je da pozna djevojku, zajedno su živjeli u logoru kao djeca. Kazao je da se ona vratila natrag u Afganistan prije nekoliko godina i da sada živi u planinama u blizini Tora Bora. Kazao je da će on otići po nju, trebalo im je tri dana da stignu, njezino selo je udaljeno 6 sati vožnje i 3 sata pješačenja preko granice koja je veoma opasna. Kada je napokon stigla i kada ju je McCurry vidio kako hoda po sobi, pomislio je, da to je ona.

Imena imaju moć, pa neka nam njeno govori o njoj. Njezino ime je Sharbat Gula i ona je iz naroda Paštuna, jednog od najratobornijih afganistanskih plemena. Paštuni kažu da su u miru samo kada su u ratu. Njezine oči nekada i sada pale svojom žestinom, ima 28, možda 29 ili čak 30 godina, nitko ne zna točno čak ni ona, što nije čudno za mjesto na kojemu nema pisanih zapisa.

Vrijeme i teškoće su izbrisale njezinu mladost, koža je ostarjela, fizionomija čeljusti je omekšala, ali oči govore da nije omekšala. Ona je imala jako težak život, kazao je McCurry i mnogi ljudi ovdje dijele njenu priču.
Razmislite samo o brojevima, dvadeset i tri godine rata, 1,5 milijuna ubijenih, 3,5 milijuna izbjeglih, ovo je priča o Afganistanu u posljednjih četvrt stoljeća.

Sada razmislite o fotografiji mlade djevojke s morsko zelenim očima, njene oči izazivaju naše oči, a više od svega uznemiruju. Ne možemo ih izbjeći.

Ovdje ne postoji niti jedna jedina obitelj koja nije osjetila svu gorčinu rata, kazao je mladi afganistanski trgovac 1985 godine kada se Sharbat Gula pojavila na naslovnici National Geographic. Bila je dijete kada je sovjetska vojska izvršila invaziju na Afganistan i uništila mnoštvo sela poput njezinog, ona je možda imala 6 godina kada je sovjetski bombaški napad ubio njezine roditelje. Danju je s neba dolazio krvavi teror, noću su pokapani mrtvi i uvijek prisutan zvuk borbenih zrakoplova koji utjeruje strah.

“Otišli smo iz Afganistana zbog borbi”, kazao je njezin brat, Kashar Khan, popunjavajući priču o njezinom životu, čovjek pravilnih crta lica i prodornih očiju pričao je o tome kako su Rusi bili posvuda, ubijali su ljude, nismo imali izbora.

Vođeni iskustvom njihove bake, on i njegove četiri sestre su krenuli za Pakistan, tjedan dana su pješačili preko planina prekrivenih snijegom, zazivajući toplinu.

Nikad se ne zna kada bi opet mogli naići borbeni zrakoplovi, u mislima se prisjetio, skrivali smo se u pećinama.
Put koji je započeo gubitkom roditelja i napornim prelaskom planina, završio je u izbjegličkom logoru u Pakistanu s potpunim strancima.

Ljudi sa sela poput Sharbat teško su se navikli na život u skučenom prostoru kao što je ambijent izbjegličkog kampa, objasnio je Rahimullah Yusufzai, ugledni pakistanski novinar koji je radio kao prevoditelj za McCurrya i televizijsku ekipu. U kampu nemate privatnosti, živite od milostinje drugih ljudi, štoviše živite od milosti ili nemilosti politike drugih zemalja, „Ruska invazija potpuno je uništila naše živote“ kazao je Kashar Khan, brat od Sharbat Gula.

U Afganistanu je tragedija u tijeku. Invazija. Otpor. Invazija. Hoće li to ikada prestati? Svaka promjena vlasti donosi novu nadu, kaže nam Yusufzai. Svaki put, afganistanski narod su izdali njegove vođe, a sile izvana su se predstavljale kao prijatelji i spasitelji.

Sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, tijekom zatišja, Sharbat Gula je otišla kući u svoje selo u podnožju planine prekrivene snijegom. Živjeti u svom selu boje zemlje na kraju puta i opet započeti borbu za egzistenciju, to je željela i ništa više. Uzgajati na terasastim zasadima kukuruz, pšenicu i rižu, pokoje stablo oraha, potok koji se slijeva niz planinu osim u doba suše, ali bez osnovnih ljudskih potreba, poput škole, ambulante, ceste i tekuće vode.

Ovdje u njezinom selu je goli obris njezinog dana. Ona se diže prije izlaska sunca i moli. Ona dohvaća vodu iz potoka. Ona kuha, čisti, pere rublje. Ona se brine za djecu, ona su središte njezinog života, Robina ima 13 godina, Zahida ima 3 godine, Alia je beba, ima jednu godinu. Četvrta kći je umrla u ranom djetinjstvu.
Sharbat Gula nikada u životu nije imala sretan dan osim možda dan njenog vjenčanja, kaže njezin brat.

Njezin suprug, Rahmat Gul s osmjehom nalik na sjaj fenjera u sumrak sjeća se da je imala 13 godina kada se udala, brzo se ispravlja te kaže da je imala 16 godina, brak je bio dogovoren.

On živi i radi u Peshawaru u pekari, zaradi koji dolar dnevno koji nestane poput dima, ona zbog astme ne podnosi toplinu i zagađenje Peshawara po ljeti, zbog toga on svoj rad ograničava na ljetni period, a zimi je sa suprugom u planinama.

U dobi od 13 godina ona je otišla u purdah (Pojam purdah, što znači “zavjesa” koristi se za opisivanje tradicionalne osame za žena na Srednjem istoku i dijelovima jugoistočne Azije), što slijedi mnogim islamskim ženama kada uđu u pubertet.

Žene nestaju od očiju javnosti, kada izlaze vani, moraju nositi burke boje šljive, one to ne smatraju prokletstvom, već nečim što ih skriva od drugih muškaraca i čuva samo za njihove muževe i to smatraju nečim lijepim pa tako i Sharbat Gula.

Suočena s pitanjima, skriva se iza crnog šala kojim omotava lice, kao da će tako nestati, u očima se vidi bljesak ljutnje, nije naviknuta da sama dozvoli pitanja stranaca.

Na pitanje da li se ikada osjećala sigurno, odgovara, ne, ali život pod talibanima je bio bolji, bio je mir i red.
Na pitanje da li je vidjela fotografiju sebe kao djevojke, odgovara niječno.

Zna napisati svoje ime, ali ne zna čitati, gaji nadu da će joj djeca biti obrazovana, da će joj kćeri imati neke vještine potrebne za život i ona sama je morala napustiti školu, to joj je jako teško palo.

Kaže da je obrazovanje svijetlo u oku. Ne postoji više takvo svijetlo za nju, vjerojatno je prekasno i za njenu najstariju kći staru 13 godina, ali dvije mlađe kćeri još uvijek imaju šansu.

Ponovni susret između žene sa zelenim očima i fotografa je bio miran, baziran na temama udanih žena, kulturna i vjerska tradicija su strogih pravila i toga se je u komunikaciji trebalo držati. Ona ne smije gledati u oči drugog muškarca ili mu se osmjehnuti, jedini muškarac koji ima to pravo je njezin muž.

Ona ne može shvatiti kako je njezina slika dirnula tolike ljude, ne može pojmiti snagu i moć svojih očiju.

Kao nož tanki izgledi. Da će ona preživjeti. Da će biti pronađena. Da će moći izdržati takav gubitak. Zasigurno u licu takve gorčine duh je morao atrofirati. Kako bijaše upitana, kako je preživjela?

Odgovor je došao umotan u nepokolebljivo samopouzdanje.

„Bila je to,“ kaže Sharbat Gula, „volja Božja.“

Članak u cijelosti prenesen: ngm.nationalgeographic.com

Ovo je stari članak National Geographica iz travnja 2002 godine, fotografija i priča o osobi s fotografije, afganistanskoj djevojci Sharbat Gula su priča mnogih današnjih izbjeglica s područja zahvaćenih ratom!

Prošlost je knjiga za one koji znaju iz nje čitati!

Izvor: www.bloggers.media