Dani su prolazili i sve smo stizali: voziti se, skejtati, snimati I zabavljati se. Malo više pažnje ovdje posvetili smo kuhinji s kojom dosad nismo imali mogućnosti  toliko se baviti. Doduše otkako smo krenuli ovdje smo prvi puta imali frižider. Svakodnevno poslije surfanja kuhali smo veliki lonac maneštre bogat povrćem, mahunarkama, žitaricama i začinima kako bi sljedeći dan nakon surfanja imali gotovo jelo. Stvorili smo nekakav sistem. Za doručak isto tako navečer narezali bi popriličnu količinu povrća koju bi ujutro popirjali u loncu te na kraju bacili jaja uz to napravivši nekakvu varijantu omleta. Možda zvuči previše, ali na taj način svaki dan imali smo gotov obrok. Pored toga to je bio i najekonomičniji način. Računica  dva obroka na dan zajedno sa smještajem nije prelazila pedeset kuna dnevno.

Pored povrća, žitarica i ostalih namirnica jedan dan došli smo na ideju kako bi rado napravili energetske pločice. Subotom ovdje u Sidi Ifniju održava se sajam gdje ljudi iz okolnih sela dolaze sa svojim proizvodima. Cijene su još niže te za petnaestak eura kupili smo  brdo namirnica potrebnih za to. Pola kile badema, kilu meda od naranče, pola kile grožđica, kilu suhih smokvi, tri kile banana, kikirikijev maslac sa aganovim uljem, pola kile grožđica, kikiriki i malo oraha. Sve to smo sitno nasjeckali te u posebnom loncu skuhali mljeveni  ječam. Nakon što se ječam skuhao, sve suho voće i orašide zamješali smo zajedno zalivši sve to kikirikijevim maslacem, arganovim uljem i medom. Svatko si je napunio plastičnu posudicu i stavili smo u frižider da se to sve poveže.

Uskoro je uslijedio niz oblačnih dana. Atmosfera u već tihom i mirnom mjestu opet se promijenila. Naravno surfali smo i dalje, ali u potpunoj suprotnosti od onih prethodnih sunčanih dana. No, na jednu stvar opet nismo pripazili. Kako nam je bilo lijepo i sve je teklo kao po loju zaboravili smo odmarati. Kako nas je bilo petero u stanu najčešće bi odlazili na spavanje poslije 01.00h u noći. Ujutro rano bi se budili i tako dan za danom. Opet se uvukla među nas neka vrsta slabosti i nemoći. Jurića i Sagya iscrpljenost je prilijepila za krevet oduzevši im po dva dana aktivnosti na valovima oceana. Sljedeća žrtva bio je Gabriel koji je nažalost propustio jedan od boljih dana na valovima.

Bližio se kraj njihovom boravku ovdje u Maroccu i svatko je htio iskoristiti što više vremena za surfanje. Na kraju krajeva, kako smo svi napredovali u surfanju pokušavali smo to I ovjekovječiti fotografijama i snimkama.

Jednog dana, nakon što smo se već dobro navozali Sagy je odlučio napraviti test vožnju dronom pripremivši se za snimanje sutradan. Mislili smo kako ne bi trebalo bit problema, mjesto se činilo mirno i dovoljno turistički razvijeno. Sami lokalci rekli su Sagyu kako je netko već snimao dronom po mjestu i kako nije bilo nikakvih problema.

Predvečer se Sagy popeo na krov naše zgrade i digao drona u zrak. Nalazio sam se na ulici. Djeca su počela trčkarati u grupi pokušavajući pratiti drona. Činilo mi se kako je već preveliku pažnju privukao taj dron, no ostao sam smiren. Cijela ulica malo uzdrmala vidjevši letjelicu u zraku. Nisam htio brinuti niti zamišljati u glavi razne posljedice tog čina. Sagy je spustio drona i show na ulici je završio.

Iste večeri , baš dok smo boravili u kuhinji zabavljeni pripremom hrane uz dobru glazbu u ugodnoj atmosferi čuo sam kako je netko pokucao na vrata. Otišao sam provjeriti, kad ono ispred vratiju stana dočekalo me šest inspektora u civilu. Bio sam zatečen. Ljubazno su na engleskom jeziku pitali dali imamo drona. Da ne bi došlo do ikakvih komplikacija s vlašću, pomislio sam kako je najbolje ništa ne skrivati. Sagy je došao do vratiju isto kao i Vidulić koji dobro barata francuskim jezikom. Nakon par minuta razgovora inspektori su zatražili drona te zamolili Sagya koji je odgovoran za napravu da pođe s njima. Otišao je s njim i Vidulić. Mi smo ostali u stanu zaprepašteni i zabrinuti. Nakon dvadesetak minuta Vidulić se vratio tražeći me laptop i disk na kojem se nalaze snimke. Inspektori su se htjeli uvjeriti kako nismo kakvi špijuni ili tko zna što. Isto tako jedno od pitanja koje su postavili Sagyu bilo je dali smo snimali kakve vojne objekte ovdje u Maroccu. Naravno nismo, niti smo imali ikakve namjere.

Nastavak slijedi na linku: Nacionalna sigurnost u Maroccu

Serijal putopisa Ekspedicije 7 milja