Istarski razvod (1275.-1325.) javna isprava na glagoljici govori o razgraničenju pojedinih istarskih općina (komuna) odnosno njihovih feudalnih gospodara – pazinskog kneza, aglejskog patrijarha i mletačke vlasti – na više mjesta kao međaše spominje izvore i lokve, od kojih još uvijek neki postoje s istim nazivom.

U Dragi ispod starog Mutvorana, na području općine Marčana, još postoje tragovi lokve Lamuć. Ona se spominje u razvodu kod razgraničenja između Raklja i Mutvorana, odnosno Pule. Lokva Srber također se spominje kao granica između Raklja i Mutvorana.

Nedaleko Barbana iznad dola Butkov izbijao je izvor vode gdje su graničile tri općine: barbanska, golčanska i savičenska.

Izvor vode Kašteler na lijevoj strani Drage ispod Kanfanara označavao je međaš između Dvigrada i Žminja. Izdašni izvor Kašteler odnosno Kaštelir Kanfanarci su koristili sve do 20. stoljeća do spajanja na vodovodnu mrežu.

Trnova lokva nalazila se na području između Baderne i sela Bašići, te se u Razvodu spominje kao četveromeđa Sutlovreča, Motovuna, Trviža i Kringe. Počevši od Trnove lokve susreću se još nekoliko lokvi i izvora: Tri oknice, Pišćare, Drenova rupa, Badavse i Valigaštar, te vrutak Knez študenac.

Trnova lokva spominje se u mletačkim dokumentima  pod nazivom Trnovica odnosno Lago di Ternovizza kao jedan od stalnih međaša na nemirnom dijelu granice između Pazinske grofovije (Austrije) i mletačkog posjeda.

Rijeka Mirna u Istarskom razvodu spominje se samo kao Velika rijeka, a najveća pritoka Mirne – Butoniga spominje se kao Reka. Osim toga, spominju se pritoke današnje Butonige Reka Dragućska i Reka od Račic.

Dok se rijeka Raša u Istarskom razvodu pojavljuje pod današnjim nazivom, Čepićko jezero, isušeno u doba između dva svjetska rata spominje se pod nazivom Jezero.

Čepićko jezero bila je najveća voda stajaćica u Istri površinom oko deset kvadratnih kilometara. Smatralo se malaričnim jezerom, pa je sustavom drenažnih kanala i drugih melioracijskih radova pretvoreno u plodna polja.

Slatka voda omogućuje vodu za piće i poljoprivredu, te stvara staništa mnogim biljnim i životinjskim vrstama.  Slatkovodni sistemi kao što su rijeke, potoci, izvori, jezera, močvare i lokve oduvijek su predstavljale neophodan resurs za zadovoljenje svih ljudskih potreba. Stoga im je čovjek oduvijek posvećivao puno pažnje i brige. Bez slatke vode nema nam života.

Upotrebom javnog vodovoda u urbanim sredinama gubi se osjećaj povezanosti i potrebe za brigom o ovom dragocjenom resursu u njegovom izvornom obliku. No, nemojmo zanemariti činjenicu da je samo 3 % vode na Zemlji slatka voda, od čega su dvije trećine zamrznute u ledenjacima i polarnim kapama.