Bizoni nisu potpuno izumrli. Nekada su milijuni bizona u ogromnim stadima grmjeli širom Sjeverne Amerike. Danas prepoznajemo dvije preživjele i šest izumrlih vrsta. Američki bizon i europski bizon su najveće preživjele kopnene životinje u Sjevernoj Americi i Europi.

Povijesno gledano, američki bizon je igrao ključnu ulogu u oblikovanju ekologije Velikih ravnica. Među indijanskim plemenima, posebno Indijancima u ravnicama, bizon se smatra svetim životinjskim i vjerskim simbolom. Povijest bizona i Indijanaca su isprepletene. Bizon je bio sastavni dio plemenske kulture, pružajući im hranu, odjeću, gorivo, alate i zaklon.
Procjenjuje se da je 20-30 milijuna bizona nekada dominiralo sjevernoameričkim krajolikom od Appalachians do Rockies, od Gulf Coast do Aljaske. Danas u Sjevernoj Americi živi oko 500 000 bizona. Međutim, većina njih nisu čisti divlji bizon, već su se u prošlosti ukrštali s govedom, a polupripitomljeni su nakon što su se uzgajali kao stoka za mnoge generacije na rančevima.

Ljudi su isključivo odgovorni za gotovo izumiranje američkih bizona 1800-ih godina. Američki doseljenici poubijali su milijune bizona tijekom 19. stoljeća. Željeznice su oglašavale “lov na željeznici”, gdje su se vlakovi susretali s velikim stadima. Muškarci su s krovova i prozora vlakova bezrazložno i nemilosrdno pucali na bizone, ostavljajući bezbroj životinja da trunu tamo gdje su umrli. Populacija bizona smanjila se sa nekoliko miliuna na par stotina (evidentirano je oko 540 grla). U tom razdoblju, šačica rančera okupila je ostatke postojećih stada kako bi spasila vrsta od izumiranja.

Bizoni su kopitari, biljojedi, preživači. Ove goleme životinje, koje karakterizira slab vid, imaju izniman sluh i njuh. Nekada se smatralo da bizoni gotovo isključivo konzumiraju trave i šaše, ali sada se zna da konzumiraju široku raznolikost biljaka uključujući drvenaste i zeljaste biljke. Tijekom godine, bizoni u svojoj prehrani odabiru biljke koje imaju najveću koncentraciju proteina i energije. Koncentracije proteina u biljkama koje jedu bizoni najveće su u proljeće.

Gusto krzno bizona pruža veliku zaštitu, njihov zimski kaput je toliko gust i dobro izoliran da se snijeg na njihovim leđima neće topiti.

Bizoni su nomadski gusari i putuju u stadima. Mogu se kretati brzinom od 56 km/h. Njihova najočitija oružja su rogovi koje nose i mužjaci i ženke. Seksualno zreli mladi bikovi mogu pokušati započeti parenje s kravama u dobi od dvije do tri godine, ali ako su prisutni zreliji bikovi, možda se neće moći s njima natjecati dok ne navrše pet godina.
Odrasli rastu na otprilike 2-3,5 metara dužine, a mogu težiti od 300-1000 kilograma. Mužjaci su krupniji od ženki. Američki bizoni imaju tendenciju da budu malo teži od europskih bizona, dok je europski bizon nešto viši od američkog bizona.

Bizonov temperament je često nepredvidljiv. Obično se čine mirnim, nezainteresiranim i lijenim, no mogu napasti bilo što, često bez upozorenja ili očiglednog razloga.

Američki bizoni žive u riječnim dolinama, na prerijama i ravnicama. Tipično stanište su otvoreni travnjaci, šipražje i šikara. Poznato je da su neke lagano pošumljene površine povijesno podržavale opstanak bizona. Pasu i na brdovitim, planinskim područjima gdje padine nisu previše strme. Iako nisu osobito poznati kao životinje velikih visina, bizonska stada na području parka Yellowstone često se nalaze na nadmorskim visinama iznad 2000 metara.

Europski bizoni obično žive u slabo ili potpuno pošumljenih područjima, područja s velikom koncentracijom grmlja, iako mogu živjeti i na ravnicama. Američki bizon je vrlo blisko povezan s europskim bizonom.
Zbog svoje veličine, bizoni imaju malo predatora. Nakon čovjeka, bizonima prijeti opasnost od vuka, planinskog lava, medvjeda i kojota. Vukovi kojoti najčeše će ih napadati kada su u čoporima, a najvše će se usredotočiti na lov bizonove mladunčadi. Povijesno i pretpovijesno predatori koji su prijetili biznu bili su lavovi, tigrovi i špiljske hijene.
Ipak, bizon je danas među najopasnijim životinjama s kojima se susreću posjetitelji raznih sjevernoameričkih nacionalnih parkova i znaju napadajti ljude ako ih izazovu. Iako djeluju sporo zbog svojih letargičnih pokreta, vrlo lako mogu dostići čovjeka.

Bizonovo raspoloženje možete procjeniti po njegovom repu. Kada se spusti i prebaci prirodno, bizon je obično smiren. Ako rep stoji ravno, pazi! No, bez obzira na bizonov rep, zapamtite da su to nepredvidive divlje životinje. Super je voljeti bizone, ali voljeti ih sa sigurne udaljenosti.

U Nacionalnom parku Yellowstone Između 1980.-1999. godine ozlijeđeno je bizonima tri puta više ljudi nego medvjedima. Tijekom tog razdoblja bizon je napao i ozlijedio 79 osoba, s raznim ozljedama, od slomljenih kostiju do modrica, ogrebotina i rana. Posjetitelji najčešće nisu održavali preporučenu potrebnu udaljenost (23 metara) od bizona dok su planinarili ili fotografirali.

Nacionalni park Yellowstone je jedino mjesto u SAD-u gdje bizoni kontinuirano žive od prapovijesti. Ono što čini Yellowstoneov bizon tako posebnim je to što su oni čisti potomci (bez gena stoke) ranog bizona koji su lutali po travnjacima naše zemlje. Od srpnja 2015. godine, populacija bizona u Yellowstoneu procijenjena je na 4900, što ga čini najvećom populacijom bizona na javnim površinama. Lov unutar parka nije opcija.