Prva asocijacija na dabrove su njihovi veliki i zdravi prednji zubi koji bi jako lijepo pristajali reklami paste za zube i naravno srušena debla uz riječna korita, no dabrovi su puno više od toga, dabrovi su graditelji ekosustava, jer njihov način života pogoduje bujanju života svugdje oko njih, kako biljnog tako i životinjskog.

Dabrovi su vodene i kopnene životinje iz porodice Castoridae i najveći glodavci zemljine sjeverne polutke. Dabrovi su dugi do 1 metra, a visina u hrptu (dio gdje se leđa spajaju s vratom) je oko 30 centimetara, rep im je širok i plosnat duljine oko 30 centimetara, odrasle jedinke teže između 20 i 30 kilograma, boja dlake im je tamnokestenjasta i siva.

Dabrovi su monogamne životinje, spolnu zrelost dostižu u dobi od dvije i pol godine, a tada se i odvajaju od roditelja i traže partnera i svoj teritorij.

Spolno su aktivni u periodu od siječnja do ožujka, parenje se uvijek odvija u vodi. Ženka mlade nosi 105 dana, a mladi svijet ugledaju od travnja do lipnja, ženka u pravilu ima od jednog do maksimalno pet mladunaca.
Kako bi dabar mogao normalno živjeti, jako je bitno da dubina vode u kojoj obitava bude minimalno 30 centimetara, zato dabar i kreće u gradnju brana ako vodotok padne ispod tog nivoa, dabar kreće u akciju i jednostavno čuva vodu tako da ju ne guši potpunim zatvaranjem nego laganom propusnošću. Dabar je isključivi biljojed, ljeti se hrani sočnim zeljastim biljem koje nalazi u vodi ili neposredno na obali. Za hranu koristi preko 300 zeljastih i drvenastih biljnih vrsta.

Europski dabar nekada je obitavao na svim po njega prikladnim vodotokovima od juga pa do sjevera europskog kontinenta. Do 2000 godine, dabrova je u Europi bilo od 600 000 do 650 000.

Zbog masovnog izlova dabar je u Hrvatskoj nestao početkom 19 stoljeća, a akcijom „Dabar u Hrvatskoj“ opet je naseljen između 1996 i 1998 godine, procijene brojnosti populacije u Hrvatskoj govore kako ih je 2012 godine bilo oko tisuću, proširili su se po mnogim hrvatskim rijekama, a također su se iz Hrvatske počeli širiti po Sloveniji, Bosni pa čak i Austriji.

Zato kada vidite negdje u prirodi tog vrijednog eko inženjera, pustite ga na miru neka radi svoj posao, a vi samo tiho promatrajte i učite kako se živi priroda.