Toga dana Sagy i ja uspjeli smo sići s planina te se približiti mjestu Ponferrada koji se nalazio skoro 600 metara niže od vrhova koje smo danas prošli. Na spustu dugom 25 kilometara stopala su mi se toliko smrzla da  sam posumnjao u ideju nastavka kampiranja, bar za taj dan. Mislio sam da ću se razboljeti. Camino nas ne štedi.

Noć samo što nije i prolazili smo malen gradić/selo Villafranca del Bierzo. Zaustavio sam se nakratko kako bi već rutinski opalio pečat u knjižicu i usput pitao koliko košta smještaj. No, u hostelu nikog živog. Stajao sam pored vrata i nakon sto sam pozvonio već par puta neki mladi dečki i cure izletjeli u na terasu. Pitao sam ih za pečat no rekli su – ništa za danas. Pošto je bila nedjelja recepcioner je ranije završio te napustio svoje radno mjesto. Ponudili su nam besplatni smještaj.

Pogledao sam Sagya i sve mi je bilo jasno. Najiskrenije htio sam ostati, ali već smo šest mjeseci na cesti i kad odluka nije obostrano usmjerena ka nečemu, ništa od toga. Znači da ne želimo isto. Pored svega da nisam na taj način razmislio zeznuo bi kodeks ovovrsnog testiranja izdržljivosti. Jednostavno kad kampiramo oboje imamo svoj mir i “komfor” koji nosi svoje prednosti dijeljenja sobe s više ljudi. Isto tako i mane kao tuš i bezbrižnost koje u  kampu ne postoje. Odlučili smo na kraju ne prihvatiti smještaj, unatoč smrznutim stopalima te spustili smo se još 15 kilometara niz cestu i tamo podigli kamp. Nabrzaka sam se uvukao u šator  te do jutra zagrijao stopala….Kakav dan!!

Uspon, snijeg, ljubav, žena, spust, sleđena stopala, mala tenzija sa Sagyem i za kraj spokoj u toploj vreći u šatoru.

Gotovo svaki dan otkako smo na Caminu ili na ovom putovanju toliko je pun šarenila da bi o svemu tome mogao napisat puno. Neke stvari nemoguće je prenijeti putem medija, slova, fotografija, videa, jednostavno je potrebno iskusiti ih te na temelju vlastite perspektive donositi zaključke.

Sljedećeg dana spustili smo se u poveći grad Ponferada, obnovili zalihe žitarica, te nastavili dalje. Već smo dobrih deset dana u điru i obojica smo se složila kako nam ide bolje nego li smo zamišljali. Bicikle kao i neki dijelovi kamperske opreme malo su se oštetili te smo odlučili u Leonu zaustaviti se jedno popodne, napraviti servis , kupiti nove karimate  za spavanje itd. Doduše ja sam dva dosad poderao, a Sagy pet komada. S obzirom na to da puno kampiramo dosad po pitanju karimata smo jedino još uvijek na „iglama“ da li će izdržati.

No prije nego li smo stigli u Leon slijedio je još jedan prijevoj. Sva sreća ovog puta nismo imali snijeg, ali ovog puta slijedilo je nemilosrdno jako sunce. Samo dan nakon snijega temperature se znatno promijenila. Dakle u dvadeset i četiri  sata oko trideset stupnjeva razlike. Jedina sličnost etapa bila je visinska razlika. Opet smo s petsto i par metara prešli prijevoj na visini od 1125 metara. Kako je sunce pržilo,obojica smo skinuli gotovo svu robu sa sebe. Preživjeli smo i taj dan ovog puta s novom lekcijom. Obojica smo izgorjeli na suncu te tu noć nismo bas spavali.

Sljedećeg dana spustili smo se u Leon, pronašli biciklistički dućan te servisirali bicikle. Gotovo cijelo popodne proveli smo razgledavajući grad te dopustili si u mislima luksuz hostela u slučaju da bicikli budu prekasno gotovi. Oko 19.00 sati vratili smo se u servis i obojici su nam promijenili lance, a Sagyu stražnji zupčanik. Malo nas je to financijski oštetilo, ali bez bicikli u voznom stanju nema smisla ni razmišljati o nastavku putovanja. Isto kao i o našoj razini imuniteta i zdravlja. Bicikle su sad zapravo ekstenzije naših tijela. Zanemarili smo smještaj i opet uspjeli u sljedećih sat i pol odmaknut iz grada, te pronašli smo mjesto za kampiranje pored male riječice gdje smo se ujedno i prvi puta oprali u posljednjih dvanaest dana.

Nastavak putopisnog serijala: Zbunjeni kuda 

Serijal putopisa Ekspedicije 7 milja