Death Valley – Dolina smrti nalazi se u Istočnoj Kaliforniji, u sjevernoj pustinji Mojave, istočno od planina Sierra Nevada. Zanimljivo je da najviši vrh Sierra Nevade – Mont Whitney koji se uzdiže 4421 metara nadmorske visine udaljen je samo 135 kilometara od ove najniže točke Sjeverne Amerike. Također je zanimljivo da su se potomci starosjedioca indijanskog plemena Timbisha (Panamint Shoshone) do današnjih dana uspjeli održati na tom području.

Naime, kada je 1933. godine tadašnji predsjednik Herbert Hoover osnovao Nacionalni park Death Valley, Indijance su pokušali iseliti izvan tog područja. No, nakon neuspjelih pokušaja njihovog iseljavanja djelatnici Parka postigli su kompromis da se podigne novo selo u blizini sjedišta parkova na Furnace Creeku 1938. godine, gdje su se zadržali do današnjih dana.

Death Valley – Dolina smrti predstavlja najniže, najsuše i najtoplije mjesto u Sjevernoj Americi. Za ljetnih dana temperatura zraka varira oko 45°C dok je 10. srpnja, 1913. godine zabilježena temperatura dosegla 56°C. Dakle, uz pustinje Afrike i Bliskog Istoka Dolina smrti spada u najtoplija mjesta na svijetu.

Badwater Basin predstavlja najnižu točku Sjeverne Amerike koja se nalazi 86 metara ispod razine mora. Death Valley je dobila engleski naziv tijekom Kalifornijske zlatne groznice 1849. godine, kada su ekspedicije u potrazi za zlatom i srebrom pokušavale prijeći dolinu, a pritom je nestalo 13 pionira jedne od prvih ekspedicija.

Kiše rijetko dopiru u ovo područje zbog visokog gorja Sierra Nevade, pa tek poneki prolom oblaka natopi vrelu, sprženu zemlju bujicama vode i blata. Nekada je klima ovdje bila puno vlažnija. Naslage soli zadržale su se na dnu doline nakon što su jezera isparila, a u području Devils Golf Course (Vražji teren za golf) vjetar i kiša oblikovali su šiljate tornjiće od soli. Riječne struje oblikovale su kanjone urezane u stijene, a goleme lepeze taloga nanošene su s okolnih planina.

Čovjek bi pomislio kako u ovoj vreloj pustinjskoj tavi nema realnih uvjeta za život, no ipak… Ovdje žive američki mufloni koji se zadovoljavaju sa vrlo malim količinama vode. Tijekom vrelog ljetnog razdoblja zadovolje tu svoju potrebu jednom u tri dana. Pustinjske čegrtuše kreću se u skokovima kako bi što manje doticale vrelo tlo. Kojoti također obitavaju na ovom području.

Stabljike i lišće vrlo rijetke kamenjarke s bijelim cvijetovima prekrivene su dlačicama koje ih štite od isušujućeg vjetra. U malobrojnim slanim jezerima i potocima žive sićušne ribice.

Death Valley je dobila svoje američko ime 1849. godine kada je skupina tragača za zlatom naišla je slučajno u ovu dolinu. Njihovo mukotrpno putovanje i beskrajno lutanje ovim negostoljubivim područjem inspiriralo ih je na Dolinu smrti. Iako je mit o Dolini smrti sve više rastao tragači za zlatom, potaknuti glasinama o nalazištima srebra i zlata, nastavili su hrliti u ovo područje. Nicala su brojna nova naselja da bi nakon samo par godina, nakon što bi iscrpili nalazišta, bivala potpuno napuštena.

Unosan rudnik zlata nalazio se u mjestu Skidoo, te je početkom 20.stoljeća imao oko 500 stanovnika. Skidoo je bio telefonskom linijom povezan s Rhyoliteom, naseljem smještenim izvan Doline smrti. Ryholite je 1906.godine imao kazalište, bazen i 56 sauna što je uspješnim tragačima omogućavalo uživanje u ostvarenoj zaradi. 1911.godine, nakon samo pet godina, Rhyolite je potpuno napušten pretvarajući se u grad duhova. Nalazišta zlata i srebra brzo su iscrpljene. No, tada je na scenu nastupio boraks. Ovo „bijelo zlato“ strugano je s tla doline te se upotrebljavalo za glaziranje posuđa. Skupljači boraksa mazgama su ga transportirali do 265 kilometara udaljene željeznice.

Danas Dolina smrti predstavlja privlačno turističko odredište impresivnih krajolika.