Tajanstveni Anasazi i njihovi nasljednici
25. ožujka 2018.
Orljak
27. ožujka 2018.
Nismo otišli ranije u krevet, već smo do poprilično kasno u noć uživali u komforu kuhinje i napravili si štošta raznolike hrane koju je za vrijeme pedaliranja bilo komplicirano pripremati.
Očekivao sam da ću sljedećeg jutra biti umoran, ali vjerujem da je euforija oko dolaska učinila svoje. Krenuli smo oko 9.30 sati ujutro i uputili se prema našem otočiću. Dan je nalikovao onom pravom ljetnom. Primijetih da je sezona ovdje već započela što radi gustoće prometa što radi mirisa u zraku koji je odavao da je ljeto. Vozili smo u tišini, diveći se ljepoti primorja.
Nije da sam neki patriota ili domoljub, ali sad nakon ovakvog dužeg boravka daleko od kuće , raznih spoznaja, iskustva i viđenja promatrao sam ovo okruženje iz druge perspektive. Istina je da je naše more jako plavo, da mirise i da odašilje nekakvim unikatnim energetskim zrakama.
Prešli smo krčki most, uz jednu pauzu prešli cijeli komad otoka Krka. Na putu do trajektnog pristaništa Valbiska par automobila nam je trubilo u znaku dobrodošlice. Blizu smo, to je to!
Nakon duže nizbrdice to jest posljednjih petsto metara spuštali smo se prema pristaništu i najednom otvorilo se veliko plavo prostranstvo te izbočina nad njim guste zelene boje. To je Cres. Kako je lijep!
Ukrcali smo se na trajekt i približavali se otoku. Ovako iz daljine djelovao je kao neki tropski otok , nalik onima iz filma “Jurassic park”. Pomislio sam si kako nekome tko ovdje dolazi prvi put sigurno proradi mašta.
Isključio sam mobitel jer su pozivi bližnjih postajali sve učestaliji postavljajući slična pitanja. Kad ćemo stići , bla bla…
Dogovorili smo se s Jurićem naći se na pristaništu te na vrhu posljednjeg uspona prije nego siđemo u Cres popit pivo na miru. Očekivao sam veću problematiku oko uspinjanja, al nekako smo to brzo odradili.
Bilo je toplo i pivo je super leglo nakon što smo se u sat vremena uspinjanja domogli vrha pred samim Cresom. Sjeli smo se na bicikle i uz lagani večernji dašak maestrala , mirisom aromatičnog bilja spustili se u Cres. Približavali smo se Plavici i svako par metara ljudi su nas zaustavljali i čestitali nam na pothvatu.
Nakon zadnjeg zavoja konačno ugledasmo točku odakle smo točno prije sedam mjeseci krenuli, a tamo nas je dočekala grupica bliskih prijatelja, roditelji, familija!
Sišli smo s bicikla i očekivano su nas svi izrešetali pitanja na koja i nisam imao odgovora,to jest iz tadašnje perspektive zvučala su čudno.
Nakon više puta što sam odgovorio da mi je bilo super, nekad manje nekad više, da mi je najljepše mjesto koje sam posjetio bio vlastiti um to jest stanje psihe u određenom vremenu ne vezano samo za mjesto , nastavili smo ispijati pive do kasno u noć pod nebom punim zvijezda reflektirajući se na spokojnoj i mirnoj površini mora Creskog zaljeva.
Bit ovog što smo Sagy i ja napravili jest da smo sami sebi dokazali još jednom da je sve moguće. Snagom čiste namjere, fikcijom igre, slobode i ustrajnosti vjerujem kako je ovo tek početak naših avantura. Možda zvuči blesavo ili naivno s moje strane , ali mi smo dopustili svaki sebi biti ono što jesmo, svaki na svoj način, igrajući se ovog puta u fiktivnoj ulozi Indiane Jonesa na bicikli u potrazi za valovima. Sljedećeg puta igra možda neće biti bicikla, možda nešto drugo.
Život ide, a na svakome od nas je želi li živjeti život ili promatrati misleći da ga živi. Unutarnji kompas ili duša uvijek pjeva,a na svakom od nas je odabir.
Za bolji svijet i više ljubavi… Igrajmo se!
