Prva ideja bila nam je da tamo gdje smo pronašli napuštene štence podignemo kamp te za početak pronađemo hranu za mala čupava stvorenja. Uskoro je naišao jedan lokalac rekavši nam kako psići tamo cvile još od jučer. Prošlo je još nekih pola sata u iščekivanju kada je cestom projurio biciklist. Zaustavili smo ga i na svom lokalnom “cresko-talijanskom dijalektu” uvjeravao ga kako bi trebalo nešto poduzeti da spasimo malene psiće, odnosno pronaći adekvatan način da ih negdje udomimo.

Na svu sreću, Sergio je pozvao svoju djevojku koja je zatim nazvala prvi azil u blizini. Par minuta kasnije javila se telefonom kako je obližnji azil za životinje popunjenog kapaciteta i nemaju mjesta za psiće. Sergio je rekao da ide biciklom do Vittorie, mjesta gdje inače živi i da pričekamo oko pola sata dok stigne tamo. Javiti će nam ukoliko nešto uspije srediti.

Nije nam preostalo ništa drugo. Sagy i ja uzeli smo svaki po tri komada u krilo, nakon što smo ih nekako nahranili, umirili su se i zaspali. Razgovarali smo o tome kako bi bilo najbolje da ih uzmemo sa sobom. No, ta ideja povlačila je za sobom stotinjak novih pitanja. Kako prijeći granice s njima? Hoće li njima putovanje biti prenaporno, hoće li izdržati? Vrijeme je prolazilo, a mi nismo bili ništa pametniji. Već smo odustali od Sergia. Razmještali smo naše osobne stvari kako bi napravili mjesta u prednjim bisagama na volanu za transport psića. Pokušali smo rasporediti svaki po tri psića u prednje bisage. Mislio sam da nema šanse. No, ipak smo nekako uspjeli.

Dakle, postojala je varijanta da ih nekako transportiramo. Našu zabrinutost zamijenila je nova doza optimizma. Baš tada je nazvao Sergio i predložio nam da prevezemo psiće tih petnaestak kilometara te odemo do policijske stanice i zamolimo Carabiniere da nam pomognu oko udomljavanja.

Strpali smo psiće u prednje bisage i krenuli. Mali čupavci su se dobro ponašali. Ubrzo su zaspali u vožnji. Stigli smo u Scoglitti i prve ljude koje smo sreli na omanjem trgu upitali da li nam mogu kako pomoći. Iako su i oni bili turisti koji su došli ovdje s prijateljima dočekati Novu godinu pomogli su nam. Otišli smo zajedno do Carabiniera i ubrzo se pred policijskom stanicom okupila grupica ljudi. Svi su na svoj način sudjelovali u ovoj misiji spašavanja šest malih čudesa.

Dežurni policajac nas je ispočetka ignorirao, ali ubrzo je i sam uvidio da smo ozbiljni te da ne odustajemo od svoje namjere i da ne mrdamo od njegovih vratiju. Pozvao je jednog gospodina koji je član gradske uprave. Nakon što je došao do nas obavio je par telefonskih poziva. Svaki od tih telefonskih razgovorao komentirao je u stilu “gdje baš danas kad nitko ne radi”. Bio je sasvim u pravu, al situacija je takva da psiće treba sad zbrinuti i amen. Puff-puff,  bam-bam, još par telefonskih poziva i našli smo udomitelja. No, udomitelj se ne nalazi ovdje. Nakon još par poziva pronašli smo jednog mladića koji je odlučio pripaziti na psiće par dana dok se pravi udomitelj ne pojavi.

Svi sretni i zadovoljni što smo zajedničkim snagama uspješno riješili ovu problematičnu situaciju pozdravili smo se i svatko je otišao na svoju stranu. Sagyu i meni nije preostalo ništa drugo nego pronaći mjesto za kampiranje i postaviti šatore kako bismo i mi dočekali Novu godinu.

Naime, par dana ranije složili smo se da bi bilo najbolje proslaviti Novu godinu uz par piva na nekoj lijepoj plaži, uz zvuke valova i vatromet zvijezda … ako ne bude oblačno.

Tako je i bilo, osim što smo obojica iscrpljeni pred ponoć utonili u san.

Nastavak čitajte na linku: Život nomada

Serijal putopisa Ekspedicija 7 milja