Još dok smo planirali cijeli ovaj pothvat nisam uzimao u obzir kilometre, dane, situacije koje bi utjecale na Sagijevo i moje fizičko stanje. Naravno, nije da svaki dan vozimo bicikl, ali umor koji se akumulirao iz dana u dan nakon dva mjeseca putovanja došao je na vidjelo.
Pošto nam je propala ideja posjeta jedne od zemalja, u Maroko smo stigli dva tjedna prije nego li smo planirali. Kako smo stigli u Tangier, tako se pojavila neobjašnjiva bol u mom koljenu. Odlučismo ostat koji dan u Tangieru, napraviti text i što bolje iskoristiti vrijeme kako bi se pripremili za dio putovanja posvećen surfanju na valovima.
Prvi puta otkako sam pokušao zajahati valove na Kanarskim otocima oblio me osjećaj koji sam davno kao klinac osjetio vozeći skateboard. Taj osjećaj ugode i smisla definirao bi kao nešto najljepše sto sam ikad osjetio. Možda blesavo zvuči, ali taj osjećaj kreiran je silama prirode i samim bićem nevezan za drugu osobu , za drugog čovjeka. Nakon prvog pokušaja surfanja sljedeće godine ponovio sam isto u Portugalu. Tada sam shvatio da ako se mislim time pozabaviti u životu morati ću drukčije posložiti stvari da si to i omogućim.
Nedugo nakon Portugala, pričajući s jednim od prijatelja otkrio sam da na našem otoku u doba “nevera” prouzročenim južnim vjetrom moguće je surfati. Nažalost broj takvih dana godišnje nije dovoljan za utažiti žeđ za tim specifičnim osjećajem.
Kroz par godina skupio se malen broj ljudi i zajedno smo dijelili tu strast , nalazili se na mjestu gdje se lome valovi te zajedno prolazili kroz razno-razne situacije. Konačno, prošle godine smo svi zajedno otputovali na Sri Lanku i okusili po prvi puta surfanje u tropima.
Nakon što smo Sagy i ja dovršili ideju oko ovog biciklističkog pothvata, došli na ideju da ukomponiramo kao i prošle godine surfanje, te da samo putovanje biciklom obogatimo onim sto volimo. Pored toga vjerovali smo da će nam dobro doći razbiti rutinu bicikliranja nečim posve drukčijim. Jedina poteškoća bila je oprema za surfanje, te smo zajedno s našom ‘’bandom’’ dogovorili sljedeće: nakon sto se domognemo Maroka, oni će autom doći za nama te dofurati sebe i svu potrebnu opremu.
Ivan Jurić, Gabriel Vlakančić I Ivan Vidulić 27.01.2017. krenuli su u svojevrsnu avanturu: dečki su odlučili sustići nas automobilom, proći cijelu jugozapadnu Europu te nakon dolaska u Maroko nastaviti  putovanje zajedno sa nama.
Sagy i ja ostali smo gotovo dva tjedna u Tangieru te odlučili zajedno s prijateljima da to bude mjesto odakle kreće novo poglavlje ovog putovanja.

U Tangieru shvatismo da temperatura koja posljednja dva tjedna varira od 10 – 17 stupnjeva i nije baš bezazlena po pitanju naših namjera. Mislili smo se kretati prema jugu te svako toliko kampirati na mjestima pogodnim za surfanje. Skopčali smo kako to baš i nije najbolja ideja, jer nakon par sati provedenih u Oceanu tijelo se pothladi, nakon toga treba se obući u suho i zagrijati se, a pošto bismo se nalazili u šatorima, ne bi nam preostalo ništa drugo nego odmah se zavući u vreće za spavanje. Srećom, u posljednja dva i pol mjeseca na cesti i u šatorima imali dosta prilike naučiti o tome.
Napravili smo okviran plan te odlučili pričekati dečke u Tangieru i zajedno dogovoriti smjer kretanja.
Nakon skoro 3000 kilometara prijeđenih u 30-ak sati momci su stigli. Ostao sam iznenađen kako su ‘’stisli’’ zube i stvarno brzo stigli. Mislio sam da će im trebati barem pet dana, a kad ono – u manje od dva dana tu su. Bili su umorni i iscrpljeni od puta te smo odlučili dva dana dati si oduška, napraviti plan za dalje i potom: akcija.
Sagy i ja već smo se “ufurali” u Tangier te smo im prvi dan priuštili šetnju kroz grad, degustaciju novih okusa i mirisa. Navečer svi zajedno, kad smo se već umirili, donijeli smo odluku. Odlučismo spustiti se u što kraćem roku gotovo 1000 kilometara južnije i tamo započeti sa surfanjem. Nadali smo se da će biti zasigurno toplije na jugu. Kako bi što brze obavili transport svu opremu koju smo imali, zajedno s biciklima, nakrcali smo na automobil. Sagy, Vidulić i ja ukrcali smo se u autobus te se u sljedećih 17 h vožnje spustili do Agadira. Jurić i Gabriel, kao i do samog Tangiera, vozili su u smjenama. Krenuli su nešto poslije nas. U konačnici bio je dogovor nakon dolaska u veliki Agadir u što kraćem roku maknuti se od gradske gužve i nastaviti još 40-ak km južno sve do sela Tifnit gdje smo odlučili nakratko se zaustaviti.

Tifnit me podsjetio na selo u kojem smo odsjeli prošle godine na Sri Lanci. Daleko od civilizacije, u Tifnitu nema ni struje ni vode, stanovnici sela primorani su baviti se svakodnevnim poslovima na stari način. Stigli smo. Vrijeme nije bilo obećavajuće, izgledalo je kao da će kiša.
Dobili smo par ponuda od lokalaca za smještaj te na kraju odlučismo se za onaj najjeftiniji. Pomislio sam si kako to i nije loše ako ćemo svi biti u Oceanu i surfati. Uz osiguran smještaj barem se nećemo morati brinuti oko stvari, opreme itd. Složili smo se oko toga te odlučili iskoristiti situaciju što je više moguće za snimanje zasebnog videa surfanja u Maroku.
Konačno nakon što smo se naspavali, doručkovali i popili kavu, navukli smo na sebe neoprenska odjela i spustili se na plažu. Na plaži gotovo nikog nije bilo, kojih par lokalaca, pokoji seoski pas, deva i mi. Valovi bijahu jaki te smo cijeli prvi dan potrošili na taktiziranje oko pozicije gdje loviti valove, najbolja pozicija za ulazak u Ocean, koliko je jaka struja, da li je bolje voziti na plimi ili oseki. Sve to zahtijeva strpljenja i vremena, i pored toga svaki dan fronta valova nije jednaka tako da i to valja uzeti u obzir.
Upoznali smo jednog od lokalaca koji isto tako ‘’boluje’’ od surfanja te je bas nedavno zajedno sa prijateljima iz lokalnih sela osnovao surfersku udrugu. Otman nam je bio od velike pomoći oko surfanja i svega sto se ticalo života u Tifnitu. Svakodnevno dok bi Gabriel, Sagy, Vidulić i ja bili u vodi Juriću je dopuštao da boravi gotovo cijeli dan na njegovoj terasi pokušavajući uslikati ili usnimit naše vožnje na valovima…

Nastavak čitajte na linku: Vrata Sahare

Serijal putopisa Ekspedicije 7 milja