Slijedilo je opet par dana kiše te smo za ovaj put odlučili unaprijediti taktiku. Dakle kretati se unatoč kiši i pokušati ne namočiti šatore. Dan i pol kiše, kretanja u pauzama između oborina uspješno smo odradili. No, obojica smo već dobro izmoreni iako to više ni ne shvaćamo. Nekako nam se činilo da smo OK.

Potez Od Leona pa sve do Burgosa odradili smo u samo par dana unatoč vjetru ,kiši i ostalim situacijama na koje smo naletjeli. Čak smo usred svega stigli snimiti intervju za natječaj “Nagrada Diana Klarić” gdje smo se predstavljali s video-uratkom snimljenim prošle godine na Sri Lanci. Pošto nam je uradak prošao u finale bilo je potrebno snimiti intervju te ga poslati ostatku ekipe na Lošinju da obrade materijal, koji smo nekako snimili.

Dolaskom u Saint Jean stali smo par dana u obližnjoj šumi obavit sve što se ticalo obrade fotki, pisanja reporta. Na dan kad smo odlučili pokrenuti se počela je kiša koja nije prestajala sljedećih 48 sati te nas zadržala sljedeća dva dana potpuno nemoćnima. Mogli smo se pomaknuti, ali to bi značilo prekinuti kontinuitet kampiranja i boravka u prirodi. Šatori koji su pretrpjeli poveću količinu padalina i namočili se, a u slučaju pokreta bili bi i dalje mokri što bi moglo stvoriti problem po pitanju zdravlja i stanja same opreme te bi se vjerojatno u tom slučaju trebali negdje zbuksati u zatvorenome.

Pored tog shvatili smo da ruta kojom smo prolazili posljednjih 800 kilometara bila je određena  dok nastavak puta je na nama samima da si složimo rutu. Okvirno smo znali kuda, ali neke detalje kao što su prelazak brda ili brežuljkastih predjela nismo detaljno razradili dok smo bili kući i slagali rutu.

Pored male konfuzije nastavka puta umor koji se nakupio od putovanja, od beskonačnih vrtnji pedala, trovanja hranom, konstantnoj izloženosti vremenskim promjenama te psihološkim spektrom i sagledavanja cijele situacije osjetio sam da mi se ne da voziti Francuskom. Sagy je uporno htio da prijeđemo Alpe, no sa strane Švicarske ili čak Austrije što bi značilo da nam ne gine još najmanje dva mjeseca ovakvog tempa.

Odlučili smo nastaviti se kretati u smjeru Toulousea, te dotad vidjeti da li ćemo uopće ići preko Alpa, hoćemo li se spustiti na more ili ulaziti u Švicarsku ovako bez prebijene pare u džepu. Nešto  će se već desiti. Dali smo si malo vremena razmisliti putem o svim tim opcijama.

Cijeli potez prvih par dana bijaše podosta brdovit, a temperature koje su  nas pratile bile su pakleno visoke. Gotovo svakog dana već oko 9.00 sati sunce bi zapržilo i nemilosrdno grijalo sve oko sebe. Te visoke temperature ne bi popuštale sve do 22.00 sata. Cijeli dan proveden na suncu uzme danak, iscrpi energiju, te sljedeći dan opet i opet  i takav je bio cijeli prvi tjedan dok smo se odmicali Pirinejima.

Bili smo primorani pronaći rješenje ovome jer u samo četiri dana oboje smo imali po jedan kolaps energije te bili primorani prelaziti manju dnevnu kilometražu. Ma čak i nije toliko riječ o kilometraži nego bez energije nije nikakav gušt pedalirati, misli se umore i cjeloviti spektar stvarnosti se zamrači.

Prešli smo dobrih dvjesto pedeset kilometara  približavajući se Toulouseu. Planirali smo se tamo ukrcati na vlak te vlakom prijeći par stotina kilometara do Lyona.

Nastavak serijala putopisa potražite na linku: Život je igra

Serijal putopisa Ekspedicije 7 milja