Ekspedicija 7 milja: Život je igra

Prešli smo dobrih dvjesto pedeset kilometara  te se približili Toulouseu. Odlučili smo tamo ukrcati se na vlak te prijeći par stotina kilometara do Lyona. No baš na dan kad smo trebali stići u veliki grad, negdje na pola puta odustali smo od te ideje i nastavili prema jugu,  prema Carcassonnea. Dali smo si još barem dvjesto kilometara pedaliranja i dva-tri dana razmišljanja o cijeloj ruti, datumu povratka i koliko smo sposobni  izdržati s ovo malo buđeta. Oboje smo se složili oko toga da bismo radije ljeto proveli doma, na otoku kako bi zaradili tijekom sezone koju kintu, dok ćemo paralelno raditi na dokumentarnom filmu kojeg snimamo sveukupno već devet mjeseci. Tim projektom želimo ujedno  održati fokus oko ovog što radimo. Ne želimo prestati raditi ovakve stvari. Možda zvuči naivno i smiješno, ali vjerujem da ćemo naći put  kako ovakav način života realizirati te isto tako egzistirati od toga. Uostalom, to nam je jedan od ciljeva.

Mislim da je potrebna ustrajnost i vjera u ono sto želiš. Tada bi rekao da se stvari počinju slagati. Nekad je potrebno duže vrijeme da se određene situacije koje su se izdešavale u scenariju vlastitih života “probave” i sagledaju, možda  iz novonastale perspektive, kao što je u ovom slučaju  Sagyu i meni ovo već skoro pa sedmomjesečno putovanje. Radeći na nečemu što me ispunjuje čini me sretnim. Samim time mislim da kojekakav rad ili kreacija ispunjena takvim tipom energije na neki način zrači. Ako ovi tekstovi  koje zadnjih mjeseci pišem potaknu nekog da se pozabavi svojim snovima, željama ili čimegod o čemu razmišlja, onda je ovo i više nego smisleno. Jednom riječju, rekao bi da u posljednjih dvadeset i osam godina života, koliko živim, najsmislenije što sam imao prilike iskusiti je ljubav. Ljubav kao univerzalan osjećaj smisla i ispunjenosti.

Ne mogu reći da  sam ispunio sve svoje želje, ali evo – putujem već više od pola godine, igram se pisca , surfera, skejtera, biciklista, Indiane Jonesa… Samo zato jer sam tako odlučio, a ne zato jer imam sreće. Sve je moguće ukoliko se dopusti samom sebi  „imati muda”  biti ono sto osjećaš i želiš. Baš kao kad se djeca igraju i glume kojekakve likove ili heroje svojih najdražih likova iz crtića i priča. I nije neka razlika kad se „odrasli” počinju igrati svojih  likova. Zapravo, kad se sagleda to dijete i odrasla osoba samo su ufurani svatko u svoju ulogu u toj igri života, samo što je dijete još uvijek naziva igrom dok odrasli to zovu životom.

Malo sam filozofirao i zabrijao….

Ekspedicija 7 milja

Stigli smo u Carcassonne. Posljednja dva dana ”jahanja”  bila su dovoljna da složimo novi plan. Dakle, odlučili smo 380 kilometara prijeći vlakom sve do Grenoblea odakle ćemo se suočiti s posljednjim  planinskim masivom na ovom putovanju. Isto tako, dogovorili smo okvirno povratak kući. Laknulo mi je jer smo si zadali još jedan konkretan cilj na ovom  putovanju te odredili okvirno rutu.

Spakirali smo bicikle i molili se svim zemaljskim i nezemaljskim silama da nas šofer pokupi s ovoliko puno stvari. Na autobusnom kolodvoru, dok smo čekali naš autobus koji je kretao u ponoć i pol upoznali smo jednog šofera iz Srbije koji posljednjih tridesetak godina živi ovdje te se s njim malo raspričali. Nikola nas je zabavljao svojim pričama kojih ima na “tone”, te tren prije nego li je stigao autobus pozdravio nas i zaželio nam sretan nastavak puta.

Ekspedicija 7 milja

Vrata autobusa su se otvorila i izašao je arogantni francuski šofer koji ugledavši nas sa svom prtljagom nonšalantno je rekao nešto na francuskom okrenuvši glavu. Pokušao sam se rukama i nogama sporazumjeti s njime, ali ufurani Francuz nije znao beknuti ni riječ drugog jezika ili jednostavno nije imao potrebe pričati  s nam i baviti se tuđim problemima. No, kako je to ipak njegov posao, mogao se barem potruditi objasniti nam. Srećom, njegov kolega znao je ponešto engleskog te smo s njime za koji euro više riješili problem prijevoza.

Bus je bio krcat. Preostalo je još dva slobodna mjesta. Jedno na samom početku busa, a drugo na samom kraju. Sjeo sam pored zgodne djevojke. Bilo mi je malo neugodno što pretpostavih da sigurno smrdim. Posljednjih  mjesec dana nije da sam se puno puta imao priliku oprati kako treba, a gotovo cijelog dana vozimo bicikle i dosta vremena provodimo znojeći se. No zanemarih to, ukoliko joj bude smetalo valjda će mi reći, a s druge strane kažu da Francuzi smrde  tako da sam sebi dopustio biti Francuz.

Nastavak slijedi: Posljednji planinski masiv Alpe

Serijal putopisa Ekspedicije 7 milja 

Facebook komentari

komentara

Komentirajte

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.