Prenoćište, gdje smo sinoć prespavali, bilo je i predobro za ono što nama treba. Dobro smo se naspavali. Otkako smo krenuli, samo smo jednom spavali u šatoru kojeg teglimo  sa sobom cijelo vrijeme. Nisam očekivao ovakvu hladnoću, a i nakon cijelog dana pedaliranja stvarno dobro dođe tuš, pogotovo nakon dana kad bismo se smočili, smrznuli. Što se tiče smrada nogu, to je već manji problem.

Izašli smo iz sobe, ukrcali sve na bicikle i otišli do pekarnice na zeljanicu. Još smo, prije nego što smo krenuli, otišli do Enesa. On nam je pokušao srediti da se priključimo biciklistima koji, iz Bihaća i Ključa, jednom ili više puta godišnje odrade rutu do Sarajeva i baš danas kreću (koja slučajnost). To znači da bismo danas trebali napraviti šezdeset kilometara, a sutra sto četrdeset. Ja sam bio definitivno za to, ali Deanu se ideja nije baš svidjela. Zbog kompromisa sa svojim partnerom, odjebao sam priliku da se priključim karavani biciklista. Pozdravili smo se s Enesom i zahvalili mu na svemu. Rekao sam mu da bismo se sutradan mogli priključiti biciklistima kad svejedno idu u našem smjeru, zapravo u isti grad u koji i mi planiramo stići.

U 9:30 krenuli smo prema Jajcu. Za dobro jutro dočekala nas je dvanaest kilometara duga uzbrdica. Krajolik, kroz koji prolazimo, jako je zanimljiv. Visoke planine oštrih vrhova, u podnožjima zelena polja, simpatična sela – ma divota.Vrijeme nam je prva liga. Prvo veće  mjesto na putu bio je Mrkonjić Grad. U toj prvoj etapi stisnuo sam gas i odvojio se od Deana. Nije mi smetala njegova prisutnost – zapravo ništa mi nije smetalo – samo što mi je sve više odgovaralo pedalirati svojim tempom ne obazirajući se ni na što. Ne brinuti ni o čemu. Čak niti o putu. Na taj način shvatio sam da, dok sam sam sa sobom uz zvuk pedala, ceste, vjetra, padam u trans i doživljavam trenutak. Naravno mnoga pitanja mi se vrte po glavi od kojih bježim. Mnogi odgovori dolaze mi jer, koliko god ja brzo pedalirao, svojem umu i problemima ne mogu pobjeći. Promijenio sam ujedno i svoje mišljenje o Bosni kakvog sam imao dosad.

Priroda je fantastična, a ljudi su topliji od onih na koje sam ja naučen. Bar na prvu. Malo prije prve pauze (Mrkonjić Grada) stao sam pored nekih kuća uz cestu i otišao do kuće gdje sam ”snimio” buče i tikve. Ispred dvorišta neki mlađi momak popravljao je auto. Pitao sam ga bi li mi prodao tikvu. Rekao je da, ako ih ima, da će mi rado dati. Pozvao je mamu i nakon što sam im ispričao da putujem biciklom, da ne jedem meso, da obožavam povrće – pogotovo sezonsko, poklonili su mi tikvu. Zahvalio sam im i otišao dalje. Večera je tu! Nešto malo poslije Mrkonjić Grada, stali smo u jednoj kafani i napravili prvu pauzu danas. Upoznali smo neke lokalce i, po ne znam koji put otkako smo krenuli, odgovarali na ista pitanja: kamo idemo, kud baš sada, kako nam se sviđa Bosna, odakle smo…

Sljedeća etapa vodila nas je do Jajca. Krenuli smo u tom smjeru. Sunce je grijalo, diglo se navrh neba, a svi oblaci su pobjegli. Pejzaž se pod tako jakim suncem još više isticao. Oko 15:00 stigli smo u predivan grad Jajce. Puno potočića, vodopada, jezerca, stara utvrda povrh brda koji izgleda kao neki otočić na rijeci. Morali smo se požuriti s marendom jer pedaliramo već pola dana, a čeka nas još barem pedeset i pet kilometara. Pokrenuli smo se dalje i ubrzo se našli na nizbrdici koja je probijala put u podnožju šiljastih vrhova planinskog lanca. Nakon deset minuta skužio sam da tu nešto ne štima. Cesta je išla nizbrdo, a ja sam se sporo kretao. Još k tome pedalirao sam kao lud, a jebački se umorio, više nego dok vozim po ravnicama. Vjetar nam je puhao u prsa svih tridesetak kilometara dok se napokon nismo izvukli iz ”tunela” planinskog lanca i došli na čistinu kod Donjeg Vakufa. Stali smo na pet minuta. Dean se požalio da mu nešto ne valja s pedalom. Ja se ne razumijem u bicikle, ali, da ga ohrabrim, rekao sam mu da je sve u redu i da sutra možemo naći nekog mehaničara.Već smo danas prešli devedeset kilometara, a čekalo nas je još otprilike trideset kilometara do današnje zacrtane točke. Krenuli smo, već krepani, iz Vakufa. Deanu se pedala počela sve više klimati, a u mom koljenu pojavila se nepoznata bol. I to ne u onom kojeg sam u zadnjih petnaest godina razjebao skejtajući, već u drugom ”zdravom” koljenu. Pomislio sam da je možda problem meniskus.

Dean je tonom loše vibracije počeo njurgati da mu je loše i da će se ispovraćati ili onesvijestiti. Današnji napor, koji je uložio, i sveukupni umor zasad su prevagnuli. Niti hrane nije imao više. Meni je u tom trenutku pukao film. Svaki dan pedaliramo i mogao je dosad skužiti koliko mu hrane i vode treba, a i rutu određujemo večer prije. Na kraju krajeva uz cestu svako toliko prođemo neko mjesto! Podijelili smo moju zalihu vode i kikirikija te krenuli dalje. Za sam ‘finish’ dana čekao nas je uspon iza kojeg se, svega petnaestak kilometara dalje, nalazi Travnik. Tek što smo krenuli uzbrdo, Dean je sišao s bicikle i odlučio gurati uspon. Ja sam produžio pedalirajući i rekao mu da ću ga pričekati na vrhu. Popeo sam se na vrh uspona poslije 18:00. Počelo se mračiti. Dean se za dvadesetak minuta pojavio uspuhan, nervozan, umoran i znojan. Počelo je biti hladno, a bili smo mokri, znojni od uzbrdice. Slijedilo je šest kilometara spusta u podnožje planine. Stigli smo u Turbe. Prvi put, otkako smo krenuli, upalio sam sva svjetla na bicikli jer je pao mrak. Ruke su mi se sledile. Dean je rekao da on ne ide dalje. Pokušao sam ga nagovoriti da ispoštuje današnji cilj do kraja jer Travnik je još samo sedam kilometara udaljen, ali nije htio. Zbediralo me to. 

Naposljetku sam rekao: „Ko ga jebe. Što sad, prespavati ćemo tu jer je očito Dean u totalnoj banani i ne treba forsati.“ Oko 20:30 pronašli smo prenoćište. Najskuplje dosad, ali i najlošije dosad – bez tople vode, bez grijanja, a soba je bila na četvrtome katu. U sobi je nastao muk kad smo oboje shvatili da je ovo bio loš potez. Skuhao sam nam buču sa začinjenom palentom. Dok sam kuhao, prošlo mi je kroz glavu kako do sada, dok smo odrađivali etape od početka do kraja, uvijek bi se nekako sve i svašta izdogađalo, ali na kraju full pozitivno.

Danas je prvi dan da smo prekršili taj kodeks i sve se odigralo naopako. Možda i nije tako, kako sam na prvu sve to vidio. Iako je sigurno nešto bilo dobro, nisam bio sposoban uvidjeti pozitivne strane današnje odluke na kraju dana. Možda ću moći sutra, a možda tek kad se vratim s bicikliranja… Nekad treba stati i s odmakom sagledati situaciju iz druge perspektive.

Hvala ti!!

Oscar Piljek