Sva sreća dok smo planirali rutu nismo imali dovoljno iskustva pa smo olako shvaćali stvari kao sto su hladnoća, beskrajne uzbrdice i opterećenost prtljagom. Krenuli smo na put preko Istre prema jugu Italije sa 65 kilograma opreme svaki pojedinačno. Prvih dana spavali smo na poprilično niskim temperaturama koje dotad nijedan od nas nije imao priliku iskusiti. Shvatili smo da koliko god imali vremena samo za sebe tijekom cijelog dana, obavljanje toliko mnogo svakodnevnih sitnih tekućih radnji i aktivnosti zapravo nam oduzima previše vremena, te da ćemo se morati malo uštimati po tom pitanju.

Sagyu se upalilo koljeno već nakon prvih tjedan dana bicikliranja i tu je nastao jedan od ključnih problema na samom početku našeg putovanja. No, da se to nije desilo vjerujem da bi ostatak putovanja bio sasvim drukčiji.

Stigli smo do Chioggie poslije Venezzie, a Sagy više nije mogao nastaviti pedalirati. S moje strane, mentalni pritisak  koji je uporno htio prevaljivati veće dnevne kilometraže, a sa njegove strane mučnina izazvana zdravstvenim poteškoćama stvaralo nam je probleme. Sljedećih dana dogovorili smo se da ćemo se kretati odvojeno  predvidjevši mjesta na kojima ćemo prespavati.

Pored toga, još jedan od problema na samom početku kako smo stigli u Italiju bilo je kampiranje. Pomisao da se nalazimo u stranoj državi nekako je negativno utjecala na to da se neopterećeno potkraj dana zavučemo u neko žbunje ili šumarak kako bismo postavili šator. 

Prošlo je dva tjedna, prešli smo nekih petstotinjak kilometara, a ništa nije išlo po planu. Sagyu je noga kapitulirala, nismo napisali report, niti smo obradili fotografije, te smo se gotovo nikako pozabavili društvenim mrežama. Kratko i jasno – raspad sistema! Još k tome, vrijeme koje nas je pratilo zadnjih dana bijaše u skladu s tadašnjim sumornim mislima koje su nas obuzimale. Razmišljao sam o tome kako je sve trebalo biti divno i krasno, a umjesto toga zavladalo je opterećujuće sivilo, katastrofa…

No, onda sam shvatio da smo sami stvorili očekivanja i samim time prouzročili pritisak koji nas je sada opterećivao. Četiri dana stajali smo u Riminiju kako bismo napisali report, sortirali sav snimljeni materijal, obradili fotke u nadi da će se Sagyu noga oporaviti za to vrijeme. Nismo međusobno razgovarali o tome kako se tko od nas osjeća u svojoj koži iako se nakupljena negativna vibra itekako mogla osjetiti u zraku. Odradili smo izlet do tridesetak kilometra udaljenog San Marina i tog dana stali na loptu, dogovorivši se sljedeće:

Sagyu se noga nije oporavljala i nije bio spreman za nastavak pedaliranja. No, to nije značilo da je kraj. Tako je kako je – odlučili smo prihvatiti situaciju, promijeniti percepciju, te pronaći neko drugo prihvatljivije rješenje za nastavak puta. Jedan od tadašnjih problema bio je taj što smo svakih par dana objavljivali “postove” na društvenim mrežama i odnosili se prema tome kao obavezi. Kao da nešto moramo, kao da smo nekom nešto dužni. No, to je bilo samo u našim glavama.

Da bismo nekako izašli iz nastale krize odlučili smo prvo biti potpuno iskreni jedan prema drugom, ali potpuno iskreni do najsitnijih detalja te napokon početi prihvaćati neočekivane situacije i okolnosti. Kad se nešto dešavalo što nam baš nije imalo smisla, rekli bismo da se svemir brine za nas. Vjerovali smo da svemir zna što radi iako mi u tim trenucima ništa nismo shvaćali. Do kraja dana situacija bi se razvijala u nekom neočekivanom smjeru i stigli bismo više-manje do mjesta ili točke gdje smo planirali. Ako već nismo istog ili sljedećeg dana, ali u kraćoj budućnosti shvatili bi suštinu i smisao. 

Situacije su se svejedno dešavale, pa smo se nastavili kretati s manje očekivanja i bez mentalnih opterećenja. Prošli smo gotovo tisuću i sedamsto kilometara Italije da bi na Badnjak trajektom prešli na Siciliju. Tek tada mogu reći da smo se uštimali po svim pitanjima.

Nastavak slijedi na linku: Vrijeme sivih boja

Serijal putopisa Ekspedicija 7 milja