Otkako smo počeli planirati ovu avanturu, obojica smo se radovali prelasku iz Europe u Afriku. Ni jedan od nas dvojice nikad do tada nije nogom stupio na afrički kontinent i ta činjenica stvarala nam je dodatnu euforiju. 

Dobro smo se raspitali o varijantama prelaska do Tunisa brodskom linijom. Brodovi voze dva puta tjedno iz Palerma dok sama vožnja traje nekih šesnaest sati. Naravno, to nam nije predstavljalo nikakav problem. Bila je to ugodna promjena putovanja nakon dugotrajnog pedaliranja. U Palermu smo se 10.01.2017. godine,  nakon 23.00 sata ukrcali na trajekt za Tunis.

Uz gomilu Tunižanina pred trajektom se nalazio tek pokoji rijetki putnik osim nas dvojice. Predali smo putovnice, obavili chek in i ukrcali se na brod. Konačno ta Afrika! – pomislih uzbuđen od iščekivanja. Putujemo već dva mjeseca i eto, konačno smo se otisnuli sa europskog kontinenta u neki drugačiji, nepoznati svijet.

Nakon što smo osigurali bicikle na palubi s ostatkom vozila, uputili smo se na sedmu palubu kako bi se negdje smjestili. Naravno, nismo si priuštili kabinu. Na putu do velikog salona namijenjenoga putnicima svaki metar kvadratni bio je zauzet, pa je cijeli prostor nalikovao na ogromnu spavaću sobu. Po podu su bile razvučene deke, karimati i razne improvizacije ležajeva. U tom trenutku nismo se nimalo isticali u toj masi sa svojom kamperskom opremom. WC na brodu predstavljao je mjesto okupljanja, gdje su se odvijali živahni razgovori dok su se ljudi istovremeno brijali, prali noge i obavljali slične radnje. Pomislio sam kako “full briju na čistoću”, ali nered koji je nastao u narednih par sati bilo bi teško opisati riječima. Nakon nekog vremena opća euforija se stišala, te je većina ljudi zašutjela i zaspala. Tako smo i mi utonuli u san.

Sljedećeg jutra otišao sam do prozora, ali kopna još uvijek nije bilo na vidiku. Ugledasmo ga tek oko podne. Zamišljao sam taj dolazak u Afriku potpuno drugačije. Više egzotično. Očekivao sam toplo, sunčano vrijeme, a pred očima su mi bili jedino sivi oblaci, gigantski grad i tek poneka  palma u daljini koja podsjeća na egzotiku. Pored svega toga bilo je doista hladno, nekih 12 stupnjeva. Zanemario sam te detalje uživajući u spoznaji da se konačno, nakon dvadesetak sati plovidbe nalazimo u Tunisu, u Africi.

Nakon što je trajekt pristao, ukrcali smo opet svu svoju prtljagu na bicikle te krenuli obaviti rutinski carinski pregled. Mladi granični policajac počeo nas je detaljno pregledavati. Nije mi se svidio njegov izraz lica. Mladić nam je rekao da ga pratimo. Stigli smo do malenog ureda granične policije i tu proveli slijedeća četiri sata.

Ispitivali su nas kud ćemo se kretati, koji su nam planovi , koliko novaca imamo sa sobom… Nakon toga se  pojavio glavešina postavljajući nam opet ista pitanja. Nakon ‘’rešetanja’’ pitanjima policajac se vratio svom poslu, a mi smo sljedeća dva sata sjedili na metalnoj klupici poput dvije koze. Jedan od službenika, bez ikakvog objašnjenja, rekao nam je  da ga pratimo. Pomislio sam kako nisu baš previše ljubazni, ali kako sad to više nije važno jer smo konačno slobodni. No smjer kojim smo pratili policajca s našim putovnicama u ruci učinio nam se pogrešnim. Vodio nas je u smjeru broda s kojim smo stigli. Na svako naše  pitanje policajac nas je hladnokrvno ignorirao doprativši nas do broda s kojim smo stigli i rekavši nam:

“Žao mi je niste dobili dozvolu ulaska u Tunis, molim vas vratite se na brod!”

Nismo se puno opirali, ali barem sam htio ćuti neko razumno objašnjenje… nisam ga čuo i nije ga bilo.
Oko 19.00 sati krenuli smo prema Italiji. No, brod nas nije vratio natrag na  Siciliju nego nas je odvezao u Chivittaveciu, koja se nalazi 100 kilometara južno od Rima. Zatekli smo se opet na istom mjestu gdje smo biciklirali prije više od mjesec dana. Ok! Svemir se brine o nama – to smo prihvatili.

Ipak, pozitivna stvar svih ovih događaja, nama za utjehu, bila je ta da kartu iz Tunisa do Chivittavechie nismo platili mi, nego Tuniska vlada. 

Nastavak putovanja pratite na linku: Duga plovidba Mediteranom

Serijal putopisa Ekspedicije 7 milja